švrakopis

27/05/2010

UŽIVANJE U ŽIVOTU

Fascinirana usmenom tradicijom Bosne i Hercegovine, Amira Medunjanin je odlučila da se posveti stvaranju jedinstvenog izraza u sevdahu. Njeno pronalaženje novih konteksta i formi u okviru stotinama godina stare tradicije sevdaha potvrdio je i muzički novinar i autor Gart Kortrajt, koji ju je nazvao “bosanskom Bili Holidej”.

Nakon gostovanja na albumu Mostar Sevdah Reunion-a “A secret gate”, Amira 2005. godine snima svoj prvi album “Rosa”, koji dobija odlične recenzije u Velikoj Britaniji i širom Evrope, pojavljujući se na mnogim listama “albuma godine”. Aprila 2009. godine Amira je izdala “Live” album, snimak koncerta na sarajevskom Jazz Festu. Istovremeno, objavila je drugi album “Zumra”, nastao u saradnji sa Merimom Ključo, svetski poznatom harmonikašicom. Ovaj album predstavlja inovativni pristup muzičkoj tradiciji BiH, Srbije i Makedonije.

Na „Danima Sarajeva“ nastupiće u pratnji svetski poznatog džez pijaniste Bojana Zulfikarpašića. Kada su prvi put nastupili kao duet u okviru muzičkog događaja “Xenophonia” proleća 2009. u Sarajevu, Amira i Bojan oduševili su i publiku i kritiku. Tada su, osim sevdalinki izveli i nekoliko tradicionalnih makedonskih pesama.

Od 2002. kad ste počeli da se bavite muzikom, do danas, obišli ste mnoge svetske bine, objavili više albuma, sarađivali sa svetski poznatim muzičarima. Kako ste se prvi put zainteresovali za sevdah?

Zaista, mislim da sam na neki način privilegovana, jer pripadam generaciji koja je svoje djetinjstvo provela u zlatno doba, kada je Sevdah bio na vrhuncu popularnosti u ‘70-im godinama prošlog vijeka. Bilo je inspirativno otkrivati jedan novi svijet uz tu divnu poetiku i fantastične izvođače koji su posjedovali nevjerojatnu lakoću u interpretiranju pjesama, a koji su u isto vrijeme učili generacije mladih ljudi da vjeruju u fundamentalne stvari u životu. U to vrijeme, majka me je usadila ljubav prema sevdalinci, uostalom ona je i krivac što se danas bavim ovim divnim poslom.

Koliko danas, u moru raznolikih modernih žanrova i izvođača koji traže nove načine da zainteresuju publiku, sevdalinke koje čuvaju stari duh Bosne i Hercegovine komuniciraju sa publikom, posebno mladima?

Kada govorimo o 21. vijeku, sve je postavljeno naopako. Vi ste spomenuli žanrove koji se prije svega dobro marketinški i ekonomski osmisle, ovisno o tome koje su ciljne grupe u pitanju, da bi privukli konzumente koji slijepo slijede trendove. U današnje vrijeme vrlo malo spontanosti i improvizacije se može vidjeti u umjetnosti. Velika muzička mašinerija dozvoljava slobodu muzičarima u manjim dozama i u određenim trenutcima. Smatram potpuno nepotrebnim da se osmišljavaju novi žanrovi kako bi se obezbjedila budućnost muzičkih kompanija i određenih pojedinaca, iako u većini slučajeva ti muzički pravci apsolutno nemaju smisla. Masovna proizvodnja, fenomen replikanata, klonova, nazovite ih kako hoćete, sužavaju prostor umjetnicima koji se isključivo bave umjetnošću radi umjetnosti. To govorim iz iskustva, jer mnogi moji prijatelji muku muče da otvore vrata, mala ili velika, kako bi čuli za njih i ako ništa potvrdili kvalitet ili barem shvatili da to što rade nije dovoljno dobro za ovo vrijeme.

Što se tiče medija, vrlo je teško dobiti bilo kakav manevarski prostor. Mediji su uvijek okrenuti ka nečem “interesantnijem”. Potražnja za svježim instant informacijama iz recimo svijeta poznatih, koje uglavnom graniče sa ekstremnim situacijama, je neuporedivo veća nego uradak nekog umjetnika koji je proveo godine u istraživanju, pripremi i realizaciji nekog projekta od značaja za širu društvenu zajednicu. Ali, i to će proći, kvalitet uvijek prevlada, u to ne sumnjam.

Drago mi je što se na nastupima uvijek ponovno iznenadim sa pozitivnom reakcijom publike i njihovim različitim viđenjima, mišljenjima, osjećanjima i zaključcima i to je ono što me interesuje. Ma neka je i pet ljudi u publici, sasvim je dovoljno za interakciju i uspostavljanje čvrste veze između nas koja pruža dovoljno emocija da se čovjek istopi, izgori ili zaledi, a u suštini je vrlo jednostavno, obostrano uživanje u životu. Na koncerte uglavnom dolaze samosvjesni mladići i djevojke i sretna sam što imam priliku upoznati i popričati sa publikom koja voli isto što i ja. A da ne govorimo o njihovom poznavanju izvorne muzike. Iznenađujuće je koliko su upoznati sa istorijom i kulturnim naslijeđem.

Kako ste se zainteresovali i za makedonske i srpske pesme? Šta povezuje pesme iz BiH, Srbije i Makedonije?

Kada živite u zajednici sa toliko naroda i narodnosti, kada obogaćujete svoje bivstovanje sa učenjem o različitim kulturama, tradiciji i običajima, kada shvatite da je svijet oko vas mnogo ljepši i puniji ako imate sreću upoznati ljude iz različitih podneblja, kada shvatite da je to jedini mogući način kvalitetnog življenja i kada otvorite svoje srce onda nije teško shvatiti odakle potreba za takvim muzičkim izrazom. Ne smije biti predrasuda jer nas to udaljava od nas samih i ograničava da radimo što god nam padne na pamet. Moj izbor se prije svega bazirao na uporedbi i sličnostima u senzibilitetu, poetici i u mnogim slučajevima tajnovitim porukama koji su ljudi nekada davno ostavili kao njihov pečat za generacije koje će doći. Mnogi bi rekli ništa mudro, ali mislim da je sevdalinka dobar primjer koliko je važna realna percepcija i želja da njegujemo baštinu naroda iz kojem pripadamo.

Kako je došlo do saradnje sa Bojanom Zulfikarpašićem? Na koji način Vas je on inspirisao i kako bi opisali “neosevdazz” koji je nastao tom prilikom?

Uh, to je lagano pitanje, imate li kakvo teže? Naravno, šalim se, ali prije svega moram reći da bi bila osiromašena za jedno predivno iskustvo. Ne samo da je g-din Zulfikarpašić veliki umjetnik, nego je izuzetan čovjek. Upoznali smo se na sugestiju direktora izdavačke kuće „Gramofon” iz Sarajeva i u njegovoj organizacjij na festivalu „Xenophonia” održali smo zajednički koncert. Potom je saradnja nastavljena turnejom po BiH. A kada govorimo o inspiraciji, sve je do slobode. Koliko prostora se otvori, toliko inspiracija može da profunkcioniše. Jazz i sevdah su potpuno različiti, ali jedna stvar im je zajednička a to je improvizacija. Vjerujte mi da još nismo otvorili tu stranicu kako treba. Bojan je osebujan umjetnik i njegove ideje su jedinstvene, kao i njegov pristup tradiciji, što ga čini još bogatijim. Možda odgovarajuća riječ za našu saradnju je lakoća, a kada je takva situacija onda granice ne postoje.

Sarađivali ste i sa mnogim drugim svetski poznatim muzičarima. Koliko i na koje načine su uticali na Vaš izraz?

Pa ne sa mnogim, ali imala sam priliku raditi sa jakim kreativcima, ako tako mogu reći. Koliko čovjeku malo treba da bude zadovoljan? Nekada tri note odsvirane u pravom momentu vas pomjere s mjesta. A ako imate priliku biti na pozornici s tim ljudima, onda puno takvih nezaboravnih momenata postaju dio vašeg bića i naravno da utiču i na razvoj ličnog izražaja u isto vrijeme. Ma, nekada je dovoljno i da razgovaramo o stvarima nevezanim za muziku i opet bljesne neka slika, neki svijet, neka forma što se pretoči u nešto lijepo, neočekivano.

World music je sve popularniji na globalnom nivou… Mislite li da sevdalinke mogu postati popularne koliko su trenutno kubanska ili fado muzika?

World music je žanr koji još uvijek nije podložan kompromisima. Daje priliku i malim zemljama da promoviraju postignuća svojih umjetnika i da predstave svoj kulturni identitet na najbolji mogući način. Muzika je univerzalan jezik i nema tu puno priče. Ali kada vas nešto zaintrigira onda hoćete da znate sve o tome.
Ja sam i prije pojave Buena Vista Social Club u režiji Ry Cooder-a ili Marize i nove postave fadista, slušala kubansku muziku i fado. Iskreno nisam bila iznenađena njihovim globalnim uspjehom. Kada se samo sjetim Amalie Rodrigues, žene nevjerovatne ljepote i snage u umjetničkom izrazu, onda popularnost fadista dođe kao neka normalna stvar u današnje vrijeme.
Što se tiče sevdalinke, potreban je određeni period da se ljudi upoznaju i shvate o čemu je riječ. Na kraju prošlog vijeka, Mostar Sevdah Reunion je krenuo i otvorio vrata sevdalinkama na world music sceni, a znate, kada probijate led onda vam treba mnogo snage i strpljenja, a i vremena. Koliko ja mogu primjetiti sevdah je prilično dobro shvaćen među kritičarima i muzičkim radnicima, dok je za širu publiku potreban veći broj nastupa i direktan pristup.

Dosta ste nastupali u inostranstvu, gde ste ostvarili veliki uspeh. Kakve su reakcije publike u inostranstvu, obzirom na jezičku barijeru? Mnogi kažu da kod sevdaha ta barijera zapravo ne postoji.

Ja ne vjerujem u ograde, zidove, barijere ili bilo kakve vrste ograničenja. Uvijek postoji odgovarajući pristup i komunikacija nikada do sada nije bila problem. Ovaj žanr je zaista specifičan i publika Zapadne Evrope je veoma otvorena za interesantne, neobične i kvalitetne umjetnike, ali u isto vrijeme su veoma zahtjevni, naslušani i ne možete ih prevariti.
Međutim, na nastupu kada s pozornice krenu emocije i kada osjetim energiju od publike, onda u stvari vidite da nije bitno da li se koncert održava u Švedskoj ili Danskoj ili je koncert pred domaćom publikom u Bosni i Hercegovini.

Šta vas čeka nakon “Dana Sarajeva”? Planirate li snimanje albuma sa Bojanom Zulfikarpašićem?

U narednom periodu me očekuje puno posla i puno putovanja. Trenutno sam zauzeta sa promocijom novog albuma “Zumra” koji smo zajedničkim snagama uradile Merima Ključo i ja. Obje smo uložile puno rada i truda u ovaj projekat tokom prethodne dvije godine. Prošle godine je album objavljen u Bosni i Hercegovini od strane izdavačke kuće „Gramofon“, da bi se prije mjesec dana pojavio u Velikoj Britaniji za izdavačku kuću „Harmonia Mundi”. Ono što mogu reći za album, ako mi dozvolite, je da predstavlja neobičan spoj samo dva instrumenta (suhi glas i harmonika). Virtuoz kao što je Merima Ključo je uradila nevjerovatan posao na CD-u, što je zaista doprinijelo da se otvori neka druga dimenzija u tumačenju i doživljavanju sevdalinke kao muzičko-poetske forme iz pozicije žene u 21. vijeku.
Album planiram raditi u dogledno vrijeme i nadam se nastavku saradnje, sve ovisi o većem broju faktora: slobodni termini, učešće drugih muzičara, mojim obavezama…

Ovo je Vaš prvi dolazak u Beograd, i prvi nastup… Kakva su Vaša osećanja i očekivanja pred prvi susret sa Beogradom i ovdašnjom publikom?

Znate, nedavno sam se upoznala s g-đom Biljom Krstić koja je gostovala na državnoj televiziji Bosne i Hercegovine. Zaista sam uživala u razgovoru koji zbog nedostatka vremena nismo završili. Nadam se da ćemo isti nastaviti i završiti ovom prilikom.
Na press konferenciji održanoj u Sarajevu povodom predstavljanja predstojeće manifestacije, rekla sam da će mi biti drago nastupati, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj saradnji i promovisati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, uživamo i prisjetimo nekih starih lijepih pjesama i na kraju krajeva da se ispričamo.

razgovarao, pa u žurbi pisao Dušan Lopušina / “Dani Sarajeva” magazin, maj 2010.

ANTRFILE
Amira Medunjanin će na „Danima Sarajeva“ nastupiti u pratnji pijaniste Bojana Zulfikarpašića.
Višestruko nagrađivani džez pijanista Bojan Zulfikarpašić rođen je u Beogradu 1968. godine. Počeo je da svira klavir kao petogodišnjak. Godine 1989. dobio je nagradu kao Najbolji mladi džez muzičar Jugoslavije. Bojan odlazi u Francusku, gde sa gitaristom Noelom Akšoteom nastupa u većini pariskih barova i klubova. Kao pijanista kvarteta Marka Buronfosea, Bojan dobija nagradu za najboljeg solistu na ’Concours de la Défense’ i primećuju ga neka od najvećih imena francuskog džeza.
Već 1991. sa čuvenim basistom Anrijem Teksijerom i njegovim Azur kvartetom obilazi velike bine u Francuskoj, Evropi i širom sveta. Svojim posebnim jezikom, sačinjenim od zrelog džez vokabulara i suptilno doziranih folklornih uticaja Balkana, Zulfikarpašić ostavlja neobrisiv trag u svim grupama u kojim svira.

Godine 1993. Bojan objavljuje prvi album svog “Bojan Z kvarteta”. Godine 1999, njegov multietnički projekat “Koreni” uključio je osam muzičara sa različitih horizonata – alžirskog perkusionistu Karima Ziada, turskog svirača tradicionalnog instrumenta nej Kudsija Ergunera, makedonskog gitaristu Vlatka Stefanovskog i stare prijatelje iz Beograda, bas gitariste Predraga Revisina i Vojina Draskocija.

Bojan 2001. godine snima međunarodno priznat CD “Solobsession”. Ovaj album potvrđuje njegov status džez pijaniste koji ne podseća ni na jednog drugog.

Naredne godine Bojan Zulfikarpašić dobija titulu Viteza reda umetnosti i pisma (Chevalier de l’ordre des Arts et des Lettres) od francuske vlade i nagradu “Đango Rajnhart” (“Prix Django Reinhardt”) za muzičara godine, od Francuske džez akademije.
Godine 2005. Bojan dobija evropsku džez nagradu “Hans Koler” (Hans Koller), kao najbolji evropski džez umetnik. Njegovo naredno izdanje “Ksenofonija” dobija nagradu “Les victoires du jazz 2007”, za najbolji album godine.
Album njegovog poslednjeg projekta “Tetrabend” (sa bruklinskim trombonistom Džošom Rozmanom, londonskim bubnjarem Sebom Rohfordom i basistom Rutom Golerom) izašao je oktobra 2009. godine za kuću Universal Jazz France.

Advertisements

Create a free website or blog at WordPress.com.