Travelling Without Moving

Filed under: Press clipped — Tags: , , — heart.will.travel @ 9:35 am


There is no speakeasy history in Serbia. In fact, stories of its hidden bars are not very old either. They’re as old as The Federal Association of Globe Trotters, the first undercover café in the Serbian capital, founded in 1999. When it was established, a myth started spreading about a charming secret drinking den, where you can enter only if you know someone who has visited it already. Knowing its visitors or just the address of this bar meant you could impress people with your insider knowledge of Belgrade’s reputable nightlife.

Hidden in a basement of a nondescript apartment building in Despota Stefana Lazarevića Street, this café started off as a truly unique treat, with a reservations-only concept. Today, everybody is allowed to come. When you get to the edifice of number 7, push open the gate, step downward and knock on the wooden door. You will find a colourful bar, decorated with hundreds of souvenirs and random objects from around the world that make the place look like a warehouse or a museum. A couple of sofas, chairs and tables are scattered around for comfort, and nice cushions boost the warm feel of the club.

After the club started with no ordinance or hierarchy was established, some other backdoor bars started popping up in Belgrade. This club was different. However, one of the founders of the Association, Mirko Stanković, claims that he didn’t want to create a pretentious or trendy place, nor has the hidden bar concept been a marketing trick:

“When we started operating the café, it was 1999, the period after the bombing of Serbia. The darkest period of my life I can say, because there were no jobs and opportunities, nightlife was dead, and you couldn’t get out of the city or country. Me and my partner Nebojša Jovičić were trying to figure out what we’re going to do, at that time, I used to live in this building, just above the place which is now The Association of Globe Trotters, and which was used by one publishing house. When they left, I came to an idea to rent that cellar and make a club for friends and acquaintances. After some time, Nebojša joined me, and we used the minimum amount of money to rent and arrange this place. I am a set designer, I had some contacts, and it wasn’t hard for me to do the interior. People started dropping by, first friends, then friends of friends, and soon we had to limit the entrance in some way. Anyone who wanted to come had to be announced, had to have a recommendation. Today it’s not like that any more, but back then, there were just way too many people who wanted to come and we couldn’t receive that many guests. We were not into crowded parties that would destroy both the club and us. Also, people easily get bored with crowded smoky bars. So it was as simple as that, there were no pretentious ideas of any kind. Without media and marketing this club started working well and got its own soul and physiognomy. We got furniture from friends and acquaintances, and most of it is still used today.”

The Federal Association of Globe Trotters

Because of the old furniture and decor, guests have nicknamed the place “Grandma’s Room”. When the café was about to get registered, Mirko and Nebojša were thinking of another name, and that’s when The Association of Globe Trotters came about.

“Nebojša has travelled a lot, he is a tourist guide,” says Mirko, “And I’m into spiritual travelling, not just mind and thought trips, but travelling in dreams too. So the name came naturally to us. We opened the bar in the time when it was impossible to travel out of Serbia, so we built a place in order to gather our friends and travel through interaction, exchange of knowledge, love, information, through getting closer to each other. Some people received our ideas with sympathy, and our goal was to attract a certain part of the population, with a certain sensibility. Two or three years after opening, Vanja Dobra joined us as a third party owner. He is a big traveller, and he brought his soul into the whole thing.”

IMG_0005The house on Despota Stefana Lazarevića was built in the 1920’s, constructed by the famous Serbian architect Demajo. Back in the day, tenants of the building used to keep horses on the ground floor. The premises of The Association of Globe Trotters was once three flats, used by servants. After World War II, they were adapted for living as a coherent architectural whole. When the bar was opened, Mirko Stanković designed the interior, but it was his guests who gave the club a special touch by bringing old chairs, tables and sofas as small parts of their own private histories. That’s how the place got its ‘30s look and warmth.

“When I designed the club’s interior, I used some of my knowledge of Feng Shui. I wanted to make this place comfortable for everyone. Every corner in here is different and everyone can find a place that he or she likes. And the place in general doesn’t look pretentious or imposing. My primary goal with the design was to make everyone who enters our club forget the outside world,” says Mirko Stanković.

For love rather than money, Mirko, Nebojša and Vanja have been running the place for the past nine years. Mirko confesses that everything they achieved with the club came through enthusiasm more than through business.

“When it comes to business, I guess we’re doing alright. We’re trying our best, getting along, but we are not yuppies who invested a lot of money, and now expect to see profit. We invested bit by bit, and with time this place got its identity and audience. We have some ambitions on making the club bigger, we made some arrangements and plans, but it’ll take some time.”

IMG_0006From the very beginning, The Association of Globe Trotters promoted the idea of sharing and bringing in souvenirs, books, magazines, drawings, parts of furniture. Here you can sit next to a table with a sewing machine, old handbooks, lamp shades dating from the 50’s, while a  cat sneaks around somewhere near your feet.

“Whatever is brought in, it will stay here, and you can be sure that your children will also find it in the club. Whoever gives some sort of contribution to this place, it will be accepted and welcomed, this is an Association, a place where people get together and share something. I think people don’t have the consciousness of what it means to give. It may sound tendencious, but it’s the meaning of life for me. It’s ‘what you give is what you get’ you know. I can say I planted my life philosophy here”, says Mirko.

The enthusiasm and ideas of the Association’s founders started to spread throughout the former Yugoslavia. A cousin of the famous Croatian actor Frano Lasić opened a café in Split, Globe Trotters. Mirko is currently negotiating with people from Zagreb, who want to establish a club with an interior designed by him, called The Federal Association of Globe Trotters.

“It’s been our idea, to have chapters all around the world. After these ‘branch offices’ in Croatia, I can say that we’re spreading brotherhood and unity, without being pathetic. We didn’t have much to do with the stupid things that happened in the former Yugoslavia,” Mirko observes.
Two years ago, he was a part of cultural exchange between Belgrade and Amsterdam. He represented Belgrade with his club and was invited to design a bar in there. People from the world of art, such as musicians, painters, filmmakers, like to drop by often to have a drink in Belgrade’s first hidden bar. They bring their friends along and recommend the place to them. This is probably the best marketing a club can get.

“I think that this club is considered charismatic among some people, but not all. I don’t think that everybody should like our bar, I don’t have those kind of ambitions, the Hebrew people have this traditional story, that they keep some place just for themselves. They don’t want to recommend it, as it loses its soul when too many people know about it. I don’t think that this story should be taken literally, but it’s a fact that I haven’t used marketing, and the bar started living and growing without it. People from media like to use this place for different interviews and shootings. That satisfies me, because of that I know that this bar is worth something. This club is a modest business story, but this club cures my soul. When people come from abroad, I’d like to think that they feel this is like a station, an accommodation for travellers or lost souls. We’ve got everything here!”

Writers, painters and photographers have had their promotions and exhibitions here. Some musicians spontaneously hold private shows in the club. Such was the case of Croatian singer Massimo Savić and various Belgrade musicians. You can hear all kinds of music in the bar, even a Gypsy trumpet orchestra, but not turbo folk. Although the bar has a music programme, it’s mostly spontaneous — private shows that you can attend only if you know someone who can help you get in. The Association’ organizes parties, celebrations, fashion shows, even weddings.

IMG_0007“I don’t like to point out celebrities who’ve been here, but I am happy that writer David Albahari has visited us, the late Zoran Đinđić too. Famous actors like Rade Šerbedžija, Anica Dobra and Adrian Brody have come with their film crews. Besides people from the film industry, musicians are often here. Ian Brown visited us, Gotan Project, Darko Rundek… People like to show this place to their friends from abroad. Also, foreigners come here on their own, I don’t know how they find us,” says Mirko.

The Federal Association of Globe Trotters has several thousand members in Serbia alone. There’s no membership fee. Actually, you just need to have good will and be able to tell a story from one of your trips in order to become a member. Mirko, Vanja and Nebojša believe in the exchange of experiences. Mirko emphasizes that they’re not workaholics, they are just very dedicated to what they do, because it’s something they love.

“We didn’t make too many compromises of our starting idea and for its marketing. We’d like to keep the soul and integrity of this place. Working here isn’t a burden to us, we work with a wish to make something that we will share with someone afterwards. And that’s the whole philosophy. I don’t want to fall into a rut, that’s why I created the Association. It really doesn’t matter what you do in your life, it’s just how you do it,” he affrims with confidence.

Recently, the Association of Globe Trotters finally put up a visible sign, only because it’s required by law, “Time changes everything, maybe we will have ads one day and more visible signs. Who knows?” says Mirko. “By now, this way of working has gotten sympathy, and it’s an advantage in a way. People feel connected with this place. The only problem I have is that people get way too relaxed here, even my co-workers are sometimes too lazy, most of them like to come here and relax, not really work.”

Dušan Lopušina / “White city” magazine, October 2008




Bring Your Own Films


Going to a cinema seems like the least popular way to see a new film in Belgrade – last year’s statistics show that, on average, only three percent of capital cinema capacities are used during a day. However, there are movies that are hard to find in a regular, illegal way – at numerous carton-table pirate DVDs dealers around the town, or through Internet downloads. These films, independent, low-budget, or just out of the mainstream, are becoming more and more popular among Belgrade’s cinema-goers.

While recent blockbusters are being shown in almost empty cinema halls, capital’s „Free zone“ film festival, focused on socially engaged, marginalized films and documentaries, is having sold out screenings a couple of years in a row. In that kind of cultural and social climate, when the oldest and biggest city movie houses are being turned into caffes and betting places, Belgrade has seen a new cinema space established last year, the Illegal Cinema. And it’s not operated by illegal DVDs dealers — it is, actually, providing a legal way to see recent films for free.

white city

Founded in June 2007 by cultural organization TkH-Centre and Belgrade independent scene Druga Scena, the Illegal Cinema is a place where marginalized and hard to find films are shown. Entrance is free of charge, and everybody is allowed to participate in suggesting or acquiring films for screening, under one condition — to speak about them and initiate discussion after the end of a film. In this way, Illegal Cinema wants to erase a strong border between editor and audience. TkH-Centre states that this cinema is an open, educational project, focused on exchanging content different than those existing in mainstream art institutions, thus influencing local cultural setting.

In a limited space of some 30 seats, screenings are held of documentary, activist, queer, anarchist, forbidden and other underground films.

The Illegal Cinema is located in the new facility dedicated to capital’s independent cultural scene, called Magacin, in the very heart of Belgrade. Screenings are scheduled every Sunday at 6 p.m. The cinema space isn’t big, but it’s large enough for a new, underground movie house. Its premises were formerly a warehouse for books, used by the Nolit publishing company.

Besides films, Magacin is a place where you can see various exhibitions and attend debates on cultural issues. Once in Kraljevića Marka street, which is near Zeleni venac green market, find number 4, in front of graffiti-filled passage which will take you to the entrance of Magacin.
This alternative center is not a squat. It is formally attached to the public institution Dom Omladine, and established on an idea to merge cultural NGOs and public space.

— Our goal is to provide space and logistics to the initiatives that are valuable, but otherwise lack the opportunities to become visible, explains Sergej Beuk, programme editor of Magacin. For some time now there has been huge demand for such a place, tailored exclusively for the avant-garde cultural scene — he adds, announcing plans to expand Magacin’s capacity.

Most recently, the Illegal Cinema hosted a screening of This Film Is Not Yet Rated, a documentary in which the director Kirby Dick tries to trace members of the evasive Motion Pictures Association of America’s independent council, an influential regulatory body which censors and rates all produced video materials for broadcasting. Among the most striking titles was Execution of a Teenage Girl, a secretly filmed documentary about the public hanging of Atifa, 16 year-old Iranian girl, prosecuted by the so called Morals Police, on charges of crimes against chastity.

— The idea of this kind of cinema shows that in Serbia there is a serious spectator’s core which is interested in so-called art movies. I think that we, besides Internet and two or three Belgrade film festivals, don’t have a chance to be informed enough about what’s going on in current European and world film, — says Belgrade film director Mladen Đorđević, known for short horror flicks and a successful documentary on Serbian porn-industry, called Made in Serbia. Action of organizing more such festivals should be supported by the state, its competent ministry, because such projects are not very profitable — adds Đorđević.

More recent controversial screenings in Illegal Cinema included Raspberry Reich, hard-core gay porn disguised as a political critic (or vice versa). Besides the not-so-well-known authors, and films by Serbian “black wave” directors such as Jovan Jovanović, Illegal Cinema hosted screenings of documentaries on migration and human trafficking. Part of programme is dedicated to forbidden movies, most prominent being Salò, by Italian director Pier Paolo Pasolini. After this film was shown in Italy, Pasolini was killed. The Illegal Cinema has also displayed a documentary Whoever Says The Truth Shall Die, in which the role of pro-fascist political forces in Pasolini’s murder is clearly shown.
While underground movie houses are new to Belgrade, they are a wide-spread phenomenon in European capitals, such as Paris or London.

In Manchester, a group called Filmonik hosts a “bring your own film” night, which is a concept similar to the Illegal Cinema. Screenings are reserved for marginalized films only, and are held in a jazz club.

Paris is famous for an underground cinema, constructed in a series of interconnected caves of some 400 square meters under the famous Palais de Chaillot. Remnants of this cinema were found by the police in 2004. It had been used by a group called La Mexicaine de la Perforation, who hijacked public spaces for art. Mission of this group was to “reclaim and transform disused city spaces for the creation of zones of expression for free and independent art.” One such zone was created in Belgrade for the first time.

Other than the Illegal Cinema, less regular, underground screenings in Serbian capital are rarely organized by various alternative movements, mostly in privately owned spaces, such as galleries of cafes.
Director Mladen Đorđević says that the idea of Illegal Cinema also shows that the energy of local film lovers hasn’t faded away:

— In a time when old films are easily accessible through Internet, it looks like there is not enough enthusiasm to investigate and reach these film rarities. There should be more “illegal” organizing of this kind, and these Illegal Cinemas should remind of film-worshipping places, which are secretly organized in a time when “film religion” is endangered.

Dušan Lopušina / “White city” magazine, November 2008



Život kao film


Sin čuvenog srpskog pronalazača postaje prvak Kanade u boksu. Ubrzo, odustaje od sportske karijere i radi kao vozač novinara po minskim poljima u Nikaragvi. Danas je jedan od najpoznatijih barmena na Menhetnu, kako piše Njujork tajms, i naslednik očeve imovine u Srbiji. Njegovo ime je Branko – Bob Božić.

Kao u bilo kojoj svetskoj metropoli, i u Njujorku je važno posetiti najstarije gostionice ako želite da u potpunosti osetite i razumete duh grada. U mondenskom delu Menhetna, Sohou, čije su stare šarmantne zgrade postale dom prodavnicama visoke mode, dašak istorije je očuvan u kafeu Faneli’s. Već 160 godina u ovom baru se okupljaju umetnici, boemi i poznati Njujorčani. Svakog dana tu možete sresti i njihovog domaćina i sagovornika za šankom, barmena Branka – Boba Božića. Krupni i nasmejani Branko harizmom večitog mladića skoro dve decenije animira posetioce ovog drugog najstarijeg bara u Velikoj jabuci.Bob ispred bara u Sohou

Kada je novinar Dejvid Kar za Njujork tajms pisao članak o Branku Božiću, nazvao ga je jednim od najpoznatijih i najneobičnijih njujorških barmena, jer je njegova životna priča istovremeno „fantastična i istinita“. Upravo zbog te priče poznavaoci barova na Menhetnu dolaze kod Branka na piće i razgovor. Ovaj Kanađanin srpskog porekla se, kao bokserski šampion, borio protiv nepobedivog Lerija Holmsa u prepunom Medison skver gardenu. Kao vozač kamiona prelazio je preko minskih polja u Nikaragvi, gde je razvozio američke reportere. Branko ne govori srpski, ali zna mandarinski jezik, jer je njegova bivša supruga, spisateljica Lin Grej, volela kinesku kulturu. Njegov otac Dobrivoje Božić bio je čuveni srpski inženjer i preduzetnik, poznat kao izumitelj kočnica za lokomotive, koje su se koristile širom sveta.

Brankovi roditelji, Dobrivoje i Radmila, prebegli su sa sinom Draganom za vreme Drugog svetskog rata u Kanadu. Naučnik Dobrivoje Božić u Srbiji je dotad radio u Službi državnih železnica, i bio je poznat širom Evrope kao konstruktor kočionog sistema za lokomotive. „Kočnicu Božić“, u Jugoslaviji usvojenu 1922. godine, Međunarodna železnička unija je u to vreme proglasila najboljom ikad smišljenom. Pošto je, nakon odlaska preko okeana proglašen za izdajnika, državna vlast je Dobrivoju Božiću oduzela svu imovinu.

Branko Božić je rođen 1950. godine u kanadskom mestu Kingston. Zbog siromaštva koje ih je snašlo na novom tlu, njegovi roditelji su ga dali drugoj porodici na izdržavanje, a malo posle toga su se i razveli.
U svom novom domu u Torontu Branko je, kako kaže, imao srećno detinjstvo. Njegov očuh Džek, ratni veteran Drugog svetskog rata, mu se mnogo dopadao. Branko je bio tvrdoglav i nestašan dečak, ali je u školi bio odličan matematičar. Kad je malo porastao, postao je svestan koliko ga je njegova prava porodica zaboravila: „Znao sam da imam roditelje i brata, koje nikad nisam video. Posećivala me je jedino ujna Ljuba. Osetio sam da nikom ne pripadam i da nemam svoju rodbinu, pa sam pobegao od kuće kad sam imao 15 godina. Lutao sam gradom, spavao na ulici i u napuštenim kućama, dok mi jednog dana nije prišao lokalni gangster Albert Mignako. Odveo me je u restoran i nahranio. Rekao je da mogu svaki dan da ručam na njegov račun i da će mi platiti školovanje, ako ga poslušam i krenem u vežbaonicu za boks. Završavao sam srednju školu u Torontu i pronašao sebi dom – svaki dan sam posle nastave išao da udaram u boksersku vreću. Imao sam 16 godina i bio jako mršav, nizak i povučen.“

Bob, 1966.Albert Mignako, koji će kasnije postati Brankov menadžer, ubeđivao ga je da može da postane odličan bokser, jer je toliko dugo u sebi trpeo nezadovoljstvo zbog života na ulici. Albert je Branku kupio kola i stan, i davao mu je novac kad god mu je zatrebalo. Branko Božić, koji je tad dobio nadimak Bob, brzo je učio pored poznatog kanadskog trenera Befa Kartera. Već 1968. godine postao je amaterski prvak Kanade, osvojivši „Zlatne rukavice“. Uskoro je prešao u profesionalce: „Odjednom su svi pričali i pisali o meni. U Medison skver gardenu sam se borio pet puta. Tu sam 1974. godine za dlaku izgubio od tadašnjeg šampiona sveta, bokserske legende Lerija Holmsa. On je u jednom ranijem okršaju toliko pretukao Mohameda Alija, da je Alijev trener morao da interveniše ne bi li Holms prestao da bije njegovog pulena. Meni je izbio tri zuba i slomio nos, ali me nije nokautirao“, seća se Branko.

Skoro svu zaradu od boksa Bob Božić je trošio na putovanja. Posle mečeva, odlazio bi na aerodrom i gledao kada su prvi letovi za Evropu. Bilo da je išao u Madrid, Rim, ili na grčka ostrva, Božić je svuda ostajao po mesec dana, sve dok ne potroši sav zarađeni novac.

Dnevni list Toronto dejli star je 1970. godine mladog Branka – Boba Božića uporedio sa tadašnjom bokserskom zvezdom Džordžom Čuvalom. Iste godine Brankova majka Radmila je preminula. Njih dvoje su se zbližili tek pred njenu smrt, i ona je osećala veliku krivicu zbog toga što je sina prepustila drugoj familiji. Iako su mediji predviđali sjajnu karijeru Bobu Božiću, on je polako shvatao da boks nije nešto čemu želi da posveti ceo svoj život: „Voleo sam da udaram u boksersku vreću jer sam tako mogao da iskalim ono što me je mučilo. Međutim, nisam više želeo da to radim svaki dan, dovoljno mi je bilo i jedanput nedeljno. Svi moji prijatelji su se mnogo razlikovali od mene, studirali su prava ili arhitekturu i mislili da mi baš i ne stoji uloga nasilnika u ringu.“

Bob je 1976. okačio rukavice o klin. Želeo je da oseti pravi život, kako je to tad sebi govorio, i odlazi u Tursku, gde je preko prijatelja našao posao vozača kamiona. Nakon osam meseci prevoženja šivaćih mašina i auto-delova iz Istanbula u Avganistan, krajem 1977. vraća se u Kanadu.

Tad je upoznao Lin Grej, svoju prvu veliku ljubav, s kojom će provesti dve godine. Lin je bila 19-godišnja studentkinja novinarstva na Kolumbija univerzitetu: „Ona mi je promenila život. Zbog nje sam se preselio u Njujork, zavoleo književnost, i počeo da pišem poeziju i kratke priče, što i danas radim. Međutim, kako je nju tada sve više zanimala azijska kultura, upisala je postdiplomske studije u Kini, i tad smo raskinuli. Ostali smo sjajni prijatelji.“ Lin Grej je danas poznata novinarka i spisateljica, autorka nekoliko knjiga o kulturološkim razlikama među narodima.

Bob, NikaragvaBranko – Bob je ostao da živi na Menhetnu, gde je dobio posao menadžera kluba Snafu u 21. ulici, poznatog sastajališta njujorških transvestita.
Međutim, nije dugo izdržao – napustio je posao 1985. godine: „Oduvek me je nešto vuklo da tragam za uzbudljivim, nepoznatim mestima. Dao sam otkaz i otišao u Managvu u Nikaragvi, gde su SAD vodile rat ne bi li zbacile komunističku vladu. Četiri meseca sam proveo tamo vozeći reportere, novinare, ali i povređene ratnike po minskim poljima. Ni danas ne žalim zbog toga.“ Nakon boravka u Nikaragvi, Branko je nekoliko meseci živeo u Španiji.

Tad je odlučio da poseti zemlju iz koje potiče. Ujna Ljuba mu je pričala o imovini njegovih roditelja u Beogradu, kao i o kućama u kojim su živeli pre nego što su napustili Srbiju. „U Beograd sam prvi put došao 1985. godine. Otišao sam do kuće u Balkanskoj ulici, u kojoj je živela moja tetka Danka sa ćerkom Jasminom, ali nisam hteo da pokucam. Bilo me je sramota, jer niko od moje prave porodice nije hteo da zna za mene. Odlučio sam da samo šetam gradom, koji mi se mnogo dopao.

U Skadarliji sam plakao jer sam se setio da je moj otac mnogo voleo pesme koje su se tamo svirale. Otišao sam i do naše porodične kuće u Krunskoj ulici, koja je tad bila iračka ambasada. Ženi iz komšiluka sam pokazao pasoš, jer nije mogla da veruje da sam ja potomak vlasnika kuće. Pokušala je da nagovori stražara da me pusti da pogledam malo unutra, ali bez uspeha“, seća se Božić.

Bob je u Beogradu proveo samo pet dana. Po povratku u Njujork, upoznao je Aleks, aktivistkinju koja je skupljala novac za siročad iz Nikaragve. Prvo su se sprijateljili, a potom i zaljubili jedno u drugo i venčali se 1989. godine. Nakon dve godine braka dobili su ćerku Vesnu, ali su se uskoro i razveli. Tada je Branko odlučio da se primiri u Njujorku, gde je 1990. dobio posao u baru Faneli’s, u kom i danas radi kao barmen i menadžer.
Faneli’s je gostiona koja još od 1847. služi alkoholna pića. Za vreme prohibicije, u podrumu bara je pravljeno vino i destilovan džin.

„Pored duge istorije i dobre reputacije tog kafea, sviđalo mi se što sam na svom novom poslu svaki dan mogao da razgovaram sa zanimljivom klijentelom – umetnicima i poznatim ličnostima“, priseća se Branko.

bob, boks33Branko – Bob Božić je, zbog svoje elokvencije i nepredvidivosti, brzo postao zaštitni znak drugog najstarijeg njujorškog bara. Kako je pisao Njujork tajms, „dok ostali kafei imaju originalnu ponudu zanimljivih pića i jela, Faneli’s ima Boba Božića. On odlučuje o tome ko će biti uslužen, a ko ne, ko će biti uvređen, a ko će postati stalna mušterija. Naručite neki moderan koktel ili pitajte zašto nema muzike u baru i razočaraćete Boba. Muzike nema jer se njemu tako sviđa. Ako mu niste simpatični, uzimaće vaš pomfrit i piće i začikivati vas dok ne poludite, ili ne počnete da se smejete. A ako mu se dopadnete, pićete celo veče na njegov račun.“ Bob se tako jedanput grubo našalio sa Džulijom Roberts, ne znajući ni ko je ona. Kad je sledeći put došla u bar, nije htela da je Bob posluži. Pošto je Božić rekao da samo on može da joj sipa vino, otišla je i nikad više nije posetila mesto u koje dolaze svi njeni prijatelji.

Posle petooktobarskih promena u Srbiji Branku je njegova ujna Ljuba rekla da bi, pošto srpska vlada usvoji zakon o denacionalizaciji, on mogao da dobije imovinu svojih roditelja natrag. Branko – Bob Božić tada nije ni znao šta sve on i njegov brat Dragan treba da naslede. Zato je 2003. godine drugi put došao u Beograd: „Zajedno sa rođakama Jelenom i Emili otišao sam do naše kuće u Krunskoj ulici, u kojoj je danas sedište Demokratske stranke. Pošto sam na ulaznim vratima pokazao svoju krštenicu, pustili su nas da uđemo. Bilo mi je fascinantno da prvi put kročim u nekadašnju vilu mojih roditelja, koju su oni kupili 1939. godine, i da u njoj upoznam sadašnjeg predsednika Srbije Borisa Tadića. Prišao mi je, zajedno sa Vukom Jeremićem, i obećao da ću dobiti kuću moje porodice natrag. Razumeo me je i dopao mi se, jer ima smisao za humor. Slikali smo se sa Borisom i popili jedno pivo sa njim.

Mislim da se iznenadio našim opuštenim i neformalnim nastupom. Naš vodič kroz kuću je bio prijatan, ali su ostali prisutni delovali ozlojeđeno, kao da smo mi nekakvi ignorantni Amerikanci koji su upali u njihov kutak. Ja sam Kanađanin i ne bih ni dolazio tamo da mi komunizam nije prvi oduzeo kuću“, priča Branko Božić.

Branko i njegov stariji brat Dragan – Deni su unajmili advokata i predali zahtev za registraciju oduzete imovine. Pored vile u Krunskoj ulici, trebalo bi da naslede dve stambene zgrade u širem centru grada. Na spisku imovine njihovih roditelja su i rudnici na Kosovu i kuća na Hrvatskom primorju.

Bob @ Faneli's

„Očekujem da ćemo dobiti natrag ono što nam pripada, jer to je moralno, a ne samo legalno pitanje. Moj prijatelj i ljubitelj bara Faneli’s, glumac Sergej Trifunović me je uveravao da ne moram da brinem za nasledstvo, ali da ću morati da se strpim jer će denacionalizacija verovatno teći sporo. Voleo bih da sve što nasledim ostavim ćerci Vesni i njenoj deci. Ona bi mogla da dolazi u Beograd i da nauči srpski, koji ja ne znam. Od kuće u Krunskoj bih možda napravio mali hotel ili gostionicu, jer to je ono što znam da radim. Rodbini i prijateljima bih dao mesto na spratu“, uz osmeh kaže Branko Božić.

On se nada da će, nakon brojnih putovanja po svetu, uspeti da nađe mir u Beogradu. „Iako o Srbiji uglavnom znam iz priča ujne Ljube i onog što sam čitao, voleo bih da ostanem tu i pokušam da shvatim svoje poreklo. Celog života sam putovao u potrazi za mestom koje mi najviše odgovara, verujem da to može biti Beograd“, priznaje Bob Božić.

Dušan Lopušina / “Prestup” magazin, septembar 2008 / B92



Buđenje šok terapijom


Mladen Đorđević je reditelj mlađe generacije, poznat po kratkim horor ostvarenjima «Živi mrtvaci», «Glad» i «Pena za brijanje», i po uspešnom dokumentarcu “Made in Serbia”, u kom je tranzicioni mrak u Srbiji prikazan kroz priču o domaćoj pornografskoj manufakturi. Inspirisan ovim delom, Đorđević je radio na svom prvom dugometražnom igranom filmu “Život i smrt porno bande”, koji bi u septembru trebalo da doživi beogradsku premijeru.

Mladen– Mnogi likovi u mom novom filmu su nastali pod uticajem karaktera iz „Made in Serbia“, koji je zapravo bio istraživački deo posla, obavljen pre snimanja igranog filma. To je interesantan postupak, da se pre igranog napravi dokumentarni film, da se tema kojom se bavite istraži u potpunosti. Zato mislim da je „Porno banda“ autentična, jer je bazirana na onom što se desilo. Film govori o mladom beogradskom reditelju, koji, razočaran svojim neuspelim pokušajima da snimi igrani film, osniva putujući kabare porno glumaca. Ta pozorišna trupa gostuje po srpskim selima, sa promenljivim uspehom. Rediteljevu sudbinu promeniće susret sa nemačkim novinarem, koji mu predlaže da kabare “Porno banda” snima filmove snaf žanra, u kom su realno prikazani seks, nasilje i smrt. Ideja je da žrtve dobrovoljno pristanu da budu ubijene pred kamerama, u zamenu za novčanu nadoknadu kojom bi se obezbedile njihove porodice.
Pripreme za snimanje su dugo trajale, jer smo tražili glumce koji su spremni da se skinu pred kamerom, a koji su uz to talentovani. Nisam pokušavao da zovem poznatija glumačka imena, odgovaralo mi je da se u filmu pojave nova, nepoznata lica, kako bih lakše ostvario dokumentaristički pristup. Odbilo me je sigurno dvadesetak glumaca, i drago mi je što se to desilo, jer je dosta njih bilo na ivici – da li da pristane ili ne, tako da sam na kraju formirao glumačku ekipu sastavljenu od potpuno posvećenih, mladih, hrabrih i kreativnih ljudi. Njihova energija i požrtvovanost će se sigurno osetiti na filmskom platnu. Direktor fotografije Nemanja Jovanov, scenograf Zorana Petrov, kostimografi Jelena Đorđević i Vesna Teodosić, kao i Miroslav Lakobrija, koji je bio zadužen za specijalne efekte, uspeli su da naprave da film izgleda dobro, u vrlo jednostavnim uslovima i sa veoma malim budžetom. Sredstva za „Život i smrt porno bande“ sam dobio od Skupštine grada, a producent je „Baš čelik“, tako da smo uz takvu podršku i pomoć uspeli da napravimo ovaj gerilski projekat. Snimali smo u kontinuitetu sedam nedelja, više od 12 sati dnevno, stalno menjajući lokacije, jer se radi o road movie ostvarenju. Bilo je i voajera na snimanju, ali nismo imali nekih ozbiljnih problema sa njima. U filmu postoji priča kako se porno ekipa sukobila sa lokalnim stanovništvom, i to jeste priča o sukobu ruralne i urbane Srbije.

Sukob seoskog i gradskog je motiv karakterističan za tvoja dosadašnja ostvarenja, počev od kratkih filmova, do «Made in Serbia». Šta te najviše interesuje u toj temi?

Sukob dve Srbije je aktuelna tema koja se tiče svih nas. Ja nisam pokušao tu da se stavim ni na jednu stranu, samo sam hteo da pokažem te različitosti, i činjenicu da smo svi, na neki način, u istom problemu. Međutim, mene više od tog dnevnopolitičkog momenta zanimaju sukobi različitosti, civilizacija, i zanima me selo kao nešto što odoleva vremenu. Privlači me rustičnost kao suprotnost urbanom. Mislim da su ti motivi mnogo dublji od političkih. Ne verujem da će se sukob urbanog i ruralnog u Srbiji produbljivati. Mislim da će evropskim integracijama taj razdor biti sve manji, da će se selo sve više modernizovati. Samim tim, biće sve interesantnije priče o selu koje nestaje.

Kako si došao na ideju da ugradiš snaf momenat u scenario tvog novog filma? Da li je to pokušaj da se produbi potresna atmosfera iz „Made in Serbia“, u kom ljudi prodaju svoje telo da bi preživeli, a u ovom filmu su zbog toga spremni da izgube ili oduzmu život?

Da, to ima veze sa tom idejom. Kad sam snimao „Made in Serbia“, video sam i osetio kako ljudi žive u Srbiji, i koliko se Beograd razlikuje od ostatka zemlje, to svi znamo. Onda mi je pala na pamet ideja da bi neko možda mogao da pokloni, žrtvuje svoj život u snaf filmu, kako bi obezbedio svoju porodicu novcem koji bi dobio od te uloge. To je priča o samoubicama, ljudima kojima se više ne živi, a to je i veza ovog filma sa «Made in Serbia». Neposredno iskustvo koje sam imao u dokumentarnom filmu mi je mnogo značilo, u smislu da nisam morao da izmišljam. U „Porno bandi“ je produbljena tema koja je načeta dokumentarcem – sukob erosa i tanatosa, životnih sila i sila smrti. U ovom novom filmu su sile smrti konkretizovane u vidu snaf filmova. Dakle, to nije samo priča o sukobu sela i grada, već i o sukobu erosa i tanatosa. To je tema koja me interesuje i koja postoji i u „Made in Serbia“. Pored toga, u «Životu i smrti porno bande» postoji jedan sličan mehanizam, kao i u dokumentarcu – priča kreće duhovito, a onda u jednom trenutku prestaje smeh, gledaoci se osećaju kao maljem udareni.

Na šta sve cilja subverzivnost dela « Život i smrt porno bande»?

porno_bandaPrvi izvor subverzivnosti ovog filma je u mom filmofilskom iskustvu vezanom prevashodno za japanski film. Jedan nivo subverzivnosti je da se šokiraju gledaoci, da se mrdnu iz pospanosti, da im se daju snažne emocije koje će ih zaista dodirnuti. U savremenom domaćem filmu nemamo dovoljno jake emocije, ljudi po izlasku iz bioskopa ostanu ravnodušni i brzo zaborave ono što su gledali. Osećam potrebu za nečim što će ljude prodrmati, a granice se u tom smislu stalno pomeraju – i svetski film iznalazi nove načine kako da protrese ljude, jer su forme istrošene vremenom, a ljudi postaju sve hladniji, prestaju da reaguju. Prezasićeni su informacijama, kojim ih bombarduju TV i štampa, i onda moraš da ih šokiraš, da ih nasiljem  prodrmaš, privučeš im pažnju, kako bi im tako prodrmanima servirao neke nove informacije. Filmovi su prestali da nude eskapizam, i nove popularne TV serije tipa „Lost“ i „Prison break“ su u tome mnogo efikasnije. Filmovi su se zamorili, a holivudski, pa i evropski sistem proizvodnje ima previše komplikovan mehanizam, koji na kraju ubija draž filma. Zato je, recimo, japanska kinematografija osveženje, jer nema kompromisa u tretmanu nasilja i seksa. Zbog te oštrine i autentičnosti, imamo toliko rimejkova japanskih filmova u poslednje vreme. Međutim, kad jednom pređeš granicu, opet kroz neko vreme ljudi oguglaju na novine koje si uneo u film. Zbog toga mi istražujemo, radimo nove stvari, pravimo kombinacije žanrova. Odatle je i potekao ovaj spoj tradicije crnog talasa i japanskog filma kod mene, kao pokušaj da se izrodi nešto novo.

Da li postoji lik u filmu sa kojim ti možeš najviše da se identifikuješ?

Glavni lik je reditelj, sa kojim imam nešto zajedničko, ali ne sve. To je  samodestruktivna ličnost koja pokušava da nađe spas. Putujući kroz Srbiju, radeći porno predstave i prihvatajući da snima snaf filmove, on zapravo pokušava sebi da naškodi. On je izgubljen lik koji ne vidi svetlo na kraju tunela, i koji pokušava razne stvari kako bi došao do izlaza. U agoniji je, jer ima problema da zadrži ekipu koja radi s njim. On ima veze sa mnom po tome što je, kao i ja, završio FDU i ima problema da dođe do prvog igranog filma (smeh). To je stara priča.

Šta te najviše privlači kod pornografije – estetika, čin ogoljavanja?

Meni pornografija nije odvratna, ali nisam ni neki pasionirani gledalac porno filmova. Međutim, šta je ono što me tu interesuje? To je, opet, priča o sukobu erosa i tanatosa. Pornografija ima momenat težnje ka smrti, za razliku od erotike, koja slavi život. Zbog ekstremnog ogoljavanja i banalizacije, pornografija u stvari ubija erotski momenat. Čin egzibicionizma i ogoljavanja u pornografiji me je uvek interesovao kao čin skidanja maski. To može da ima i socijalni, politički kontekst.

Na tebe je, pored savremenog japanskog filma, uticala tradicija crnog talasa. Misliš li da je rediteljima crnog talasa bilo potrebno više hrabrosti da načine prestup i pomere granice, nego vama koji to danas radite?

Mladen Djordjevic, foto: VremeOni su, u neku ruku, bili u prednosti. Prvo, to je vezano za Titovu politiku. Svima je odgovarala ta vrsta subverzivnosti, koja je mogla da se proda napolju, a Titu je to značilo jer su ti filmovi pokazivali kako je tolerantan real – socijalizam. Njemu je sasvim odgovaralo da napravi takav marketing o sebi. Da je Tito imao pravi problem sa tim filmovima, ne bi ih dozvolio. Autori crnog talasa nisu prošli sjajno, morali su da beže iz zemlje, ali u periodu svog vrhunca su relativno dobro prolazili, jer su mogli posle da napolju prodaju pečat politički nekorektnih autora. Ja bih voleo da se vrati vreme cenzure, neko ti cenzuriše film, ti odeš napolje i prodaš ga, to bi bilo idealno. Moj omiljeni reditelj iz tog perioda je Jovan Jovanović, koji je snimio film „Mlad i zdrav kao ruža“. Taj film je prikazan samo jednom, i onda je bunkerisan. To je bio jako napredan film u to vreme i u svetskim razmerama – nastao je pre „Taksiste“, mnogo pre Tarantina i Dogme 95, a u pitanju je film sa neverovatnom energijom, politički provokativan, a opet nema istočnoevropsku, već više neku ludačku zapadnu energiju. Da je Jovan Jovanović uspeo da progura taj film u inostranstvu, ko zna šta bi napravio sa tim. Od svih reditelja crnog talasa, on je možda najgore prošao, a napravio je možda najbolji film, za koji mnogi ljudi ni ne znaju.

«Made in Serbia» je postigao veliki uspeh za jedan domaći dokumentarni film. Očekuješ li komercijalni uspeh novog filma?

O tome zaista ne razmišljam. Uvek sam doživljavao sebe kao autora koji je svestan kojoj grupi ljudi se obraća. Megalomanske ambicije i velike promocije me nikad nisu interesovale. „Made in Serbia“ je imao tiraž od 10.000 primeraka, i kad se to sabere sa piratskim verzijama, dosta ljudi je videlo taj film, koji je bio gledan i u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, a dobio je i nagradu „Golden Black Box Newcomer” na berlinskom festivalu “Balkan Black Box”. Kad sam počeo da  snimam taj film, imao sam ambicije da ga završim, prikažem na fakultetu, i da bude eventualno na nekom festivalu. Nisam na sanjao da će se prodavati na DVD-u, da će biti prikazan na Festu, i u našim bioskopima dve-tri nedelje.
Tako da, nikad se ne zna. U novom filmu ima provokativnih scena, dosta nasilja, slobodnog tretiranja seksa, i to je nešto što može dosta publike da otera. Ali, ko zna, možda je i publika zasićena standardnim stvarima, pa će doći. Voleo bih da proguram „Porno bandu“ u inostranstvu, jer ne znam koliko dugo ću moći da se bavim ovakvim stvarima u Srbiji.

Misliš li da neko iz glumačke ekipe „Porno bande“ ima problem pred premijeru, zbog eksplicitnih scena iz filma?

Ne znam, mislim da ne. Ja sam manje-više oguglao na golotinju, dok sam radio na filmu «Made in Serbia», pošto sam se tad družio sa porno glumcima, ulazio u njihove živote. Studente glume na fakultetu obično uče da ne bi trebalo da se skidaju u filmu, a ja smatram da nago telo ne sme da bude tabu, pošto je ono veoma važno izražajno sredstvo. Kod nas su svi zabrinuti zbog reakcije sredine, medija, prijatelja, a ranije taj problem nije postojao, čak je i Beograd nekad bio slobodniji. Ne znam kakve će biti reakcije na ovaj film, moguće je da će deo žute štampe reagovati primitivno i tretirati film kao senzaciju, spustiti mu vrednost. Suština „Života i smrti porno bande“ nije u golotinji i eksplicitnim scenama, taj film se bavi nekim drugim, ozbiljnim stvarima.

Kakvi su tvoji naredni planovi?

Čekam odgovore od stranih festivala, moguće je i da film prvo bude prikazan u inostranstvu. Distributeri su zainteresovani da vide film, ali pored mene konkuriše ogroman broj autora, od toga treba napraviti selekciju. Imam dosta ideja za nove filmove, uglavnom niskobudžetnog profila. I dalje bih se kretao u niskobudžetnim okvirima, jednostavno, da bih lakše došao do filma. Rizično je upustiti se u nešto drugo. Imam nova scenarija, jedan od mojih budućih projekata može biti u vezi sa srpskom mitologijom – imamo mnogo dobre mitološke priče, a time se bavio samo Đorđe Kadijević u „Leptirici“. Za tako neki projekat je potreban veći budžet, ali jednog dana ću sigurno uraditi taj film. Voleo bih da ubrzam rad na mojim filmovima, da stvaram više.

Kakav je bio tvoj prvi susret sa domaćom porno manufakturom, šta te je tu zaintrigiralo?
Još kao student II godine FDU pokušao sam da snimim film o srpskoj porno-manufakturi, pa je to odloženo zbog bombardovanja. Onda sam odlučio da to bude moj diplomski film. Upoznao sam Slobodana Stankovića, čoveka koji je napravio 90 odsto srpskih porno filmova. U toku priprema snimanja „Made in Serbia“, on me je zvao da se vidimo u njegovom stanu. Tamo sam zatekao dvoje glumaca, momka i devojku, koje je on snimao. To je bio neverovatan susret, oni su ušli u sobu i počeli da se skidaju, pričaju, a ja sam razmišljao kako li ću da reagujem. Stanković mi je onda dao kameru, i rekao „Sad ćeš ti da snimaš“. Ja sam potom tri sata snimao porno film. To je bio šok za mene, ali i vatreno krštenje, karta koju sam morao da platim da bih ušao u taj svet, da bi oni imali poverenja u mene. Važno je da uđeš u taj svet, da osetiš kako žive ti ljudi, ako želiš da napraviš priču o njima. Ti ljudi su obični, vrlo interesantni, i imaju teške životne priče. Oni imaju razloga za to što rade – nemaju posao, ne znaju kako će da prežive, sticajem okolnosti znaju Slobodana Stankovića, i ako im se desi da dete nema šta da im jede, oni glume u filmu. Nikad nisam osuđivao te ljude, to se vidi i u „Made in Serbia“. A to moje snimanje, taj prvi susret, je bio početak pravih priprema za dokumentarac.

Dušan Lopušina / “Prestup” magazin, septembar 2008.




Jelena Matić i studenti Šumarskog fakulteta


Mašta, inovacije i vredan rad grupe studenata i studentkinja beogradskog Šumarskog fakulteta, predvođene mentorkom Jelenom Matić, učinili su ih jednim od najprimećenijih izlagača na ovogodišnjem ključnom događaju svetskog dizajna – aprilskom Sajmu nameštaja u Milanu. Njihov štand sa skoro bajkovitim, ali funkcionalnim kreacijama nameštaja koji se umotava, rasklapa i transformiše, bio je centralno okupljalište posetilaca paviljona „Salone Satellite“, posvećenog mladim talentima.

Neki od ovih petnaest studenata odseka Prerada drveta – projektovanje nameštaja i enterijera, već su dobitnici najvećih nagrada u Srbiji, a dosadašnjim nastupima na međunarodnim sajmovima ostavili su bez daha mnoge svetske dizajnere i proizvođače. Njihova dela nastala su u radionicama na fakultetu, koje sa velikim entuzijazmom vodi magistar unutrašnje arhitekture, Jelena Matić.

Nastupiti na najznačajnijem i najmasovnijem svetskom sajmu nameštaja u Milanu je veliki uspeh samo po sebi. Koji su bili uslovi učestvovanja i kako ste dospeli u Milano?

Jelena Matić: U jakoj konkurenciji univerziteta iz celog sveta izabrani smo među dvadeset koji su dobili priliku da izlažu u paviljonu „Salone Satellite“. Na pozitivnu odluku selekcionog tima, sačinjenog od renomiranih svetskih dizajnera, verovatno je uticao i naš uspešni nastup na sajmu u Kopenhagenu prošle godine. Sajam u Milanu je ove godine posetilo 350 000 ljudi i bilo je fizički neizvodljivo obići svih dvadeset i šest hala za šest dana, koliko je cela manifestacija trajala. Odmah prvog dana sajma smo se svi iznenadili ogromnom posećenošću našeg štanda, a već sledećeg nam je glavna selektorka sajma, g-đa Marva Grifin rekla da ceo sajam priča o našim radovima i da nije očekivala od beogradskih studenata da će biti najbolji. Ona je pre 11 godina osmislila „Salone Satellite“ kao prostor za mlade talente, koji tako imaju jedinstvenu priliku da ih upoznaju proizvođači i internacionalna publika. Presrećna sam što su se radovi naših studenata pojavili na takvom mestu, najboljem mogućem za nastup mladih i neafirmisanih autora.

Na sajmu ste osvojili simpatije poznatih dizajnera, profesora i arhitekata. Šta je najviše privuklo pažnju stručnog dela posetilaca vašeg štanda?

Mislim da smo ovoliku pažnju privukli jer su radovi naših studenata istovremeno jednostavni i veoma interesantni. Očekuje se da je na temu obrade drveta uz pomoć osnovne tehnologije sve rečeno, a mi smo to na pravi način demantovali. Nažalost, sajam u Milanu nije dodeljivao nagrade univerzitetima, jer izloženi objekti nisu stoprocentno autorsko delo studenata, pošto na njima oni rade zajedno sa profesorima. Ali, merilo uspeha je broj ljudi koji je posetio naš štand, i njihove reakcije.

Podelili smo oko 7 000 brošura, više od stotinu novinara iz celog sveta je bilo zainteresovano da objavi naše radove, a bili smo i jedini štand u paviljonu koji je televizija RAI 2 snimila uživo. Dizajnerski časopisi „Icon“ i „Frame“ su već ranije pisali o našim radovima. Čuveni norveški dizajner, Peter Opsvik se zadržao pričajući sa nama, i posebno se divio stolici „Miesrollo“, koja se može zarolati. Šarmantno je priznao da mu nije jasno kako se on nije setio tako jednostavne i u isto vreme genijalne ideje koja se rukovodi principom funkcionisanja obične roletne.

Sajam je organizovao i razgovore-savetovanja sa poznatim dizajnerima i proizvođačima, kao i mogućnost prakse u velikim kompanijama za mlade autore. Kakve ste kontakte ostvarili tom prilikom?

Ta savetovanja su bila više u formi predavanja. Mnogo više su nam značili direktni razgovori sa posetiocima štanda, koji su bili zainteresovani za proizvodnju naših radova ili za druge vrste saradnje. Međutim, danas je relativno teško prodati ideju za novi komad nameštaja, jer je stanje u industriji nameštaja sada kompleksnije nego na primer u prethodnoj deceniji. Velika je konkurencija, postoji ogroman broj proizvoda u ponudi, a tržište uprkos tome traži nove komade nameštaja i to u vrlo ubrzanom tempu. Nameštaj je postao skoro kao garderoba – prave se fotelje za prolećnu, pa onda za jesenju sezonu. Proizvođačima se više isplati da ulože novac u rad već poznatog arhitekte, čije će ime da garantuje dobru prodaju, nego da uđu u posao sa nekim mladim čovekom. Ipak, ubeđena sam da će se mojim studentima nešto otvoriti po tom pitanju. Bili smo jedini iz „Salone Satellite“ pozvani na poslovni prijem kompanije „Adek“, a ljudi iz velikih kompanija „Misoni“, „Pedrali“ i „Vitra“ su takođe bili zainteresovani.

Koliko domaća industrija nameštaja ima sluha za ideje studenata?

Od svih naših proizvoda, u Srbiji je otkupljena jedino posuda „Tau“, koju je projektovala studentkinja Milica Jović. Što se tiče industrije nameštaja u Srbiji, ovde ne nedostaju toliko sredstva, koliko vizionari, odnosno oni koji će razmišljati dugoročno. Većina ljudi ne prihvata lako inovacije, verovatno zbog straha od promene i činjenice da se i od njih onda zahteva dodatni napor. Na primer, student Nemanja Aleksić je osmislio i izradio patent novog okova za fioke, koji omogućava potpuno novi doživljaj i funkciju komoda. Mnogo njih prepoznaje ovo kao dobru i komercijalnu ideju, ali niko nije ozbiljnije zainteresovan. Naši proizvođači uglavnom ne misle da im je preko potreban autentičan komad nameštaja, a još manje projektantski tim koji će raditi na razvoju novih proizvoda. S druge strane, njihov stav se temelji na situaciji u našem društvu, jer su kultura stanovanja i standard na nižem nivou nego u zemljama koje imaju veću tradiciju i profesionalniji odnos u industriji nameštaja.

Kako izgleda i po čemu je specifičan vaš rad sa studentima na fakultetu?

Vodim računa da pored obavezne nastave unesem što više vannastavnih, a pre svega praktičnih aktivnosti. Put do dobrog prototipa je kompleksan i potrebno mi je mnogo razumevanja i truda da bih svakog studenta pojedinačno usmerila da se izbori sa svojim zadatkom. Trudim se da motivišem ove mlade ljude da rešavanje problema posmatraju mnogo šire nego što je uobičajeno. Zato sam srećna što je toliko njih bilo na sajmu u Milanu, ranije u Kopenhagenu, Pezaru i Rimu, gde su mogli mnogo da nauče i da shvate u kojim sve pravcima mogu dalje da se usmeravaju. Njihovi radovi su specifični i zbog toga što na fakultetu paralelno stiču tehnološka znanja sa onima iz oblasti dizajna. To im omogućuje da se poigravaju, eksperimentišu, i tako naprave zanimljive konstrukcije. Na primer, najčešće pitanje za paravan „DNA“ studenta Marka Vasiljevića je od kog to posebnog drveta je izrađen, ili šta je stavljeno između slojeva letvica što mu omogućava tako čarobnu elastičnost. A rad je zapravo izrađen od običnih čamovih letvica, a elastičnost je postignuta zahvaljujući vrlo inteligentnoj konstrukciji čija jednostavnost izaziva nevericu. Stolica „Miesrollo“, koju kada ne upotrebljavate možete doslovce zarolati, je genijalna i sigurno komad koji je najviše privukao pažnje domaće i svetske stručne javnosti. To je prva dinamička konzolna stolica na svetu. Kad smo njen autor, student Uroš Vitas, i ja krenuli u realizaciju ideje mnogima je delovala utopistički i jedini način da ih razuverimo je bio da napravimo prototip koji će zaista funkcionisati. I verujte, posle svake demonstracije rolanja i ponovog odrolavanja i sedanja u stolicu uživamo u novim oduševljenim izrazima lica, a posebno u onim zapanjenim. „Miesrollo“ s pravom zaslužuje da uđe u istoriju nameštaja. Ovi mladi ljudi su puni energije i entuzijazma, ljubavi prema struci i želje za dokazivanjem. Meni ostaje nejasno zašto se naši privrednici ne otimaju oko njih. Volela bih da svim ovim akcijama i izložbama podignemo svest, da ljudi shvate koliko je ovaj obrazovni profil važna karika u nastajanju kvalitetnog proizvoda.

Dobili ste brojne pozive za nove izložbe, saradnju, proizvodnju. Kakve planove imate?

Posle sajma u Milanu izlagali smo odmah na Beogradskoj nedelji dizajna, pa potom učestvovali u Noći muzeja i praktično nismo još imali vremena da sredimo sve utiske i dobro razmislimo o svemu. Imamo toliko ponuda i otvorenih opcija, da je to previše informacija i za mene, a kamoli za studente. Za sada je sigurno da ćemo praviti workshop sa holandskim proizvođačem ploča „Trespa“ i imati prezentaciju prototipova u njihovom prostoru.

Dušan Lopušina / “Prestup” magazin, jul 2008.


Veliku pažnju posetilaca sajma u Milanu osvojili su radovi poput rasklopive stolice-klupe „Boomerang“ Nikole Petkovića, sastavljene od identičnih delova drveta u obliku bumeranga. Apsolvent Nemanja Aleksić je autor komode „Crossroad“, za koju je dobio nagradu Zlatni ključ na Sajmu nameštaja u Beogradu:

„Na ovoj komodi sam napravio inovaciju okova, koji se ne vidi, pa fioke izgledaju kao da lebde. Ima veliki komercijalni potencijal i bilo bi jako zanimljivo da se napravi serija kancelarijskog nameštaja sa tim okovom.“

Marija Manojlović, koja je takođe dobila nagradu Zlatni ključ, diplomirala je pejzažnu arhitekturu i sad je na masteru iz oblasti projektovanja nameštaja i enterijera:

„Moj proizvod „Whirl“ služi za odlaganje stvari, poput čiviluka za jakne ili šešire. Jako je jednostavan, i jeftin u proizvodnom smislu.“ Oduševljenje posetioca sajma izazvali su i „Tweeny“, sklopiva stolica „za razmišljanje“ Emira Bećiragića, kao i savitljiva hoklica „Trigami“ Kristine Radosavljević i mnogi drugi radovi.

« Newer PostsOlder Posts »

Create a free website or blog at WordPress.com.