švrakopis

27/05/2010

MOĆ ISTRAŽIVANJA I IMPROVIZACIJE

Filed under: Press clipped — Tags: , , , — mmsmiling @ 6:27 pm

Mnogi epiteti prate ime Damira Imamovića – majstor fusion sevdaha, čovek koji približava vekovne tradicije mladoj publici, umetnik improvizacijske muzike čije je ishodište sevdah… Nakon prošlogodišnjeg nastupa sa svojim triom, Damir će na IV “Danima Sarajeva” promovisati svoj prvi solo album, koji je u aprilu objavila sarajevska izdavačka kuća “Gramofon”.

U skladu sa novim izdanjem, jednostavno nazvanim “Damir Imamović”, po prvi put će u Beogradu nastupiti sam sa gitarom.Na novom albumu nalazi se deset pesama, koje su rezultat njegovog višegodišnjeg istraživanja manje poznatog repertoara sevdaha, razgovora sa starim muzičarima i pevačima…

Sa Damirom smo se sastali u jednoj od starih beogradskih kafana, gde smo mogli i da vidimo kako otprilike izgleda njegova potraga za pesmama. Naime, on je slučajno susreo 90-godišnjeg Jasima Alagića, bosanskog izvođača sevdalinki, koji mu je otpevao nekoliko starih pesama.

“Moj novi album je možda najviše rezultat nalaženja pesama koje nisu bile toliko poznate, iza kojih je ostalo malo snimaka. Ja sam ih, ovako kao što si upravo video, učio kroz susrete sa ljudima. Sebi sam nametnuo neku vrstu šegrtovanja – učim kako se stvari rade, na svakom nivou. Najinteresantnije pesme na ovom solo albumu nastale su iz druženja sa Eminom Zečaj, jednom od najznačajnijih pevačica sevdaha danas. Ona mi je dala pesmu “Prosi Ajku”, koju nikad nije snimila, a za koju je napisala melodiju. Na disku je i pesma “Nemoj druže”, koja je tradicional, ali joj je nov život dao gitarista Hašim Muharemović. Tako da su to sve vrlo neobične pesme, mnoge od njih ljudi nisu ni bile poznate kao sevdalinke. Muzička tradicija je vrlo raznolika i višeznačna. Najveći deo pesama nalazim kao i svi drugi, skidanjem sa starih singlica, kaseta, poznatih i nepoznatih ploča. Ima pesama za kojim je ostalo na desetine snimaka, različitih pristupa, a ja iz svega toga učim”, kaže Damir.

Prošlo je pet godina od kad je Damir počeo da traga za muzikom u sebi, za novim načinom sviranja gitare i novim glasom za stare pesme. Njegovi prvi nastupi zapravo su bili solistički.

“Najveći dio mog bavljenja sevdahom počinje uvijek kao neka solo interpretacija. Djelom je to zbog toga što, kakav god bend da imaš, uvijek svaki instrument možeš prilagoditi, samo pjevanje ne možeš prilagoditi drugim stvarima… Neke pesme jednostavno najbolje leže solo. Recimo, za pesmu „Dva se draga“ koju sam napisao, je od početka bilo raznih ideja za aranžman, ali je ipak ostala ’samostalna’. I kad sam počeo svirati sa triom i sa internacionalnim kvartetom (u kom su Bojan Zulfikarpašić, Eric Vloeimans, Bachar Khalifé-prim.aut), uvek sam gradio i solo priču paralelno sa tim. Polazna tačka svega jeste sevdah, kom se u svakom od tih projekata prilazi na različite načine. Solo pristup je poseban, jer je najogoljeniji. Dakle, nije se moj bend raspao, pa sam ja sad nastavio solo“, kroz smeh objašnjava Damir.

Kaže da nema posebnu taktiku odabira pesama – neke je snimio zbog predivnog teksta, a neke su nosile melodiju koja ga je navela da im učita nov aranžman ili ritam. Tekst “Dva se draga” pronašao je u zbirci “narodnih” pesama štampanoj u Sarajevu početkom prošlog veka. Toj pesmi je dao melodiju, a nekim drugim je malo izmenio tekst.

“Imam dosta ideja za tekstove, radim na raznim melodijama, ali ništa od toga još nije ugledalo svetlost dana, jer je potrebno da prođe određeno vreme”, ističe Imamović.

Pri odabiru pesama, Damiru je izuzetno važno celina koju će one tvoriti na kraju. Međutim, napominje da se nikad ne zna koje pesme će se naći na izdanju:

“Vremenom sam otkrio da bez obzira na sve što čovek pripremi i što želi, neke stvari se naprosto dese same od sebe – na album upadnu pesme za koje apsolutno nisam očekivao da će se tu naći. S druge strane, neke koje si se baš trudio da dobro snimiš, ne ispadnu kako treba, zbog raspoloženja ili tehničkih uslova. Interesantno je, na primer pesma ‘Summertime’ koja otvara disk ‘Abrašević Live’ je potpuna improvizacija. Ljudi iz benda nisu ni znali da ćemo to svirati. Tu stvar sam valjda čuo taj dan na radiju, i to je na kraju izašlo kao pesma koja otvara ploču i mnogim ljudima se svidela. Na snimku se čak čuje kad se ja okrenem i kažem bendu ‘mogu ja početi, pustite mene’, iako ni ne znam šta ću prvo da odsviram”.

Damir u Beogradu već ima vernu publiku, nastupao je svuda u regionu i imao veoma uspešne nastupe u inostranstvu. Kaže da sevdah uspešno komunicira i sa mladima, kao i sa onima koji zbog jezičke barijere ne razumeju tekstove:

“Kod mnogih mladih ljudi, muzika je stvar identiteta. Hoćeš negde da pripadaš, pa onda postaneš recimo panker ili metalac. Sevdah sa ljudima komunicira kao nešto umetnički vredno, jer to je kvalitetna muzika, dobra priča, interesantna u svakom smislu. Ljudi u inostranstvu, koji možda ne razumeju tekstove, osete emociju. Sevdah je ipak na prvom mestu muzika, ona je ta koja sve nosi”.

Kada snima pesme, Damir više voli da se osloni na spontanost i improvizaciju, nego na mogućnosti koje nudi savremena tehnologija i produkcija. Na novom albumu sve pesme su otpevane ‘u jednom dahu’, bez dodatnih nasnimavanja, a gitara i glas snimljeni su jednim mikrofonom.

“Volim organski da radim stvari, da snimim sve odjednom. Možda sam samo na prvom CD-u u nekim pesama odstupio od tog koncepta i nasnimio nešto dodatno. Sa kompjuterom se neke stvari ne mogu postići. Recimo, u većini slučajeva čujem kad je pesma snimana tako da ima progresiju od početka do kraja, kad je otpevana u jednom dahu, a kad su vokali ili instrumenti dodatno snimani. Ploče i treba slušati od početka do kraja, kao jedan koncept. Ja sam objavio već treći album, puno sam svirao na raznim stranama, ali dosad nemam nijedan hit”, naglašava Damir.

Na “Danima Sarajeva” Damir Imamović će po prvi put nastupiti solo u Beogradu. Od prvog koncerta 2006. godine do danas, svirao je na raznim mestima, od Pozorišta na Terazijama do Doma omladine.

“Drago mi je da sam opet na ‘Danima Sarajeva’, i da nastupam na Kolarcu, koji je kultna sala. Dolazim sa albumom koji je vruć, izašao pre mesec dana. Vidim da jako puno ljudi u Beogradu redovno prati to što radim, imaju disk, slušaju… Selekcija programa ovogodišnjeg festivala je odlična u svim segmentima, to su predstave i bendovi koje bih ja preporučio svima da pogledaju u Sarajevu. Velika opasnost i rizik kod ovakvih manifestacija umetničkog karaktera, a koje u suštini imaju širu socijalno-političku dimenziju, je to što takvi festivali često završe kao jedan od onih gde se dolazi samo zato što se treba doći, gde nema dobrog odabira programa, već sve prolazi… ‘Dani Sarajeva’ drže nivo, vidi se da je odabrano ono što je dobro iz aktuelne produkcije, i ono što je vredno prikazati, obzirom na ‘ljudsko-pravaški’ momenat festivala..”, zaključuje Damir.

razgovarao i u žurbi pisao Dušan Lopušina / “Dani Sarajeva” magazin, maj 2010.

PUTOVANJE KROZ MUZIKU

Filed under: Press clipped — Tags: , , , , — mmsmiling @ 6:14 pm

Iza pseudonima Basheskia & Edward EQ kriju se Leonard Šarić i Nedim Zlatar, operski pevač i bubnjar. Poznati po kombinaciji retro elektro zvuka i nostalgičnih, sanjivih rock gitara, kao i zanimljivom spoju živih instrumenata, sekvencera i semplova, zajedno nastupaju više od četiri godine. Šira publika poznaje ovaj sarajevski dvojac po zapaženim video spotovima, od kojih je jedan – “Blablabla bla”, bio među najtraženijim na TV stanici “Balkan Media”.

Njihovo prvo izdanje “Postcard From Sunny Neighbourhood” objavljeno je 2004. godine i sadržalo pet pesama vizualizovanih u spot “742659831”. Jedna od pesama sa ovog maksi singla iskorišćena je u filmu “Disarmed”, za koji je 2005. godine muziku pravio sastav Thievery Corporation. Numera sa narednog albuma “23/23” predstavljena je na BBC radio programu Radio 6 u emisiji “Fresh on the net”, 2008. godine, kao jedan od zanimljivih uradaka aktuelne muzičke produkcije i kao retkost sa Balkana.

Njihov poslednji video sa novog albuma, “A.I.M.” dobitnik je nekoliko specijalnih nagrada na internacionalnim festivalima. Kompleksnost dosadašnje studijske produkcije u njihovoj muzici i široko individualno iskustvo rada u različitim muzičkim projektima (od samostalne produkcije, preko pozorišta i rada na filmu, do savremenih zvučnih instalacija) i saradnje sa bendovima i umetnicima kao Vuneny, Sikter, Validna Legitimacija, Mekanik Kantatik, Zijah Gafić i drugi, donosi posvećenost vlastitom zvuku, kojeg ova dva stara pionira izgrađuju i zapisuju u svoj novi album, “Can I play with your memories?”, objavljen aprila 2010. godine.
Ovaj album će premijeru imati pred beogradskom publikom na festivalu “Dani Sarajeva”.

U svojim nastupima kombinuju sviranje na bubnjevima, gitarama i sintovima, sa suptilnim recitovanjima i operskim bas vokalom, na engleskom, ali i na italijanskom i latinskom jeziku, sa sekvencama semplovanih ritam mašina i debelih bas deonica, oblikujući tako zvučnu kombinaciju bendovsko-klupske atmosfere, elektro, rock, trip-hop muzike u epskom obličju. Nastupi su popraćeni video projekcijom, dajući publici puno iskustvo poruke koju Basheskia i Edward EQ šalju svojom muzikom.

Kako ukratko predstaviti Basheskiu & Edwarda EQ nekom ko se dosad sa vašom muzikom nije susreo, u ovom slučaju Beograđanima koji mogu biti zainteresovani da vas vide i čuju 20. maja?

Nedim: Mi smo samo dva kauboja koja lutaju u bespuću rokenrola… šala. Ja (Nedim, tj. Bašeskija) sviram po bendovima od svoje 15-te godine, tačnije od početka rata 1992. godine i tako sam proveo većinu svog života, svirajući po podrumima u Sarajevu. Tada sam svirao u bendu Lezi majmune! i Sarajevo je bilo prepuno pozitivnog naboja i energije u svijetu nas mladih koji smo tu odrastali, po podrumima i podzemnim klubovima gdje smo svirali. Nakon rata, sve je nekako palo, desio se taj tužni kolaps kulture uopšte, i nikome muzika nije trebala, svi su krenuli u šoping i zasljepljeni šarenim lažama zaboravili su vrijednosti koje su važile u situaciji kada su svi u nevolji. Iako je apsurdno, meni je mnogo teže bilo navići se na poslijeratni život.
I tako, kako su jedan za drugim prijatelji odlazili sa scene i iz podruma i počinjali raditi u stranim organizacijama, koje su velikodušno došle da nas nauče životu i demokratiji, ja sam ostao sam sa svojim bubnjevima. Dobio sam od brata, koji je vidio da mi je loše jer nemam više s kim svirati, svoj prvi PC i zvučnu kartu, i otvorio mi se novi univerzum moje muzike i svih instrumenata koje sam želio svirati. Nedugo nakon toga, upoznao sam Leonarda (Edwarda) koji se sličnom muzikom bavio na sličan način i tako smo se našli. U početku smo svirali uglavnom koncerte i pjesme s moja dva solo albuma (na kojim i Leo učestvuje između ostalih) blamirajući se sa spravama koje nismo znali koristiti, a onda smo počeli tonuti u neki svoj zvuk. Mislim da tek sad počinjemo stvarati svoj zvuk i odrastati s ovim albumom. Postojimo iz čiste potrebe da pravimo dobru muziku, i da skrenemo pažnju na neke stvari koje se zaboravljaju. Da mi nije ove muzike, poludio bih.

U jednom promo materijalu piše da je projekat Basheskia nastao kao rezultat tvog “susreta sa mističnim likom Ede K”. Ko je Edo K?

N: Edo K. je alter ego (‘ego’ se na ćirilici čita ‘edo’, a naopako – ‘ode’), lik poput Kafkinog K., samo što moje K. znači Kupusović. Ne znam zašto, palo mi napamet… Edo je apstraktno otjelotvorenje mog poriva da izbjegnem surovu realnost i sve stvari koje teško podnosim.
Edo putuje kroz moje priče u paralelne svjetove izbjegavajući ružnoću svijeta oko sebe, kao što ja putujem kroz svoju muziku, jer to je jedino mjesto na kojem se osjećam sigurno i bezbjedno. Edo K. je književno ogledalo mojih pjesama. Možda nisam trebao otkrivati tajnu, ali dosad smo uspješno mistificirali lik Ede K. Neka tako i ostane…
Edo je rođen 1977. U horoskopu je Jarac. Voli sve što vole mladi, samo je stidljiv pomalo…

Novi album ima dosta drugačiju atmosferu, ličniju i intimniju od ranijih izdanja .. Šta je uticalo na tu promenu? Koliko se po vašem mišljenju novi album razlikuje od prethodnih?

N: Veoma. Nekad mi je neko rekao da je najbolji način da budeš dobar umjetnik da budeš ono što jesi. To zvuči veoma lako, ali u suštini nije. Čovjek uvijek lako podlegne iskušenju da izgubi nit koja ga je povela na početku puta i onda zaveden šarenim lažama, zaboravi kuda je krenuo. Ovaj album smo pravili u potpunoj ozbiljnosti i želji da napravimo dobar zvuk koji bi i sami voljeli čuti. Ja sam lično umoran od silnog smeća iz medija i polovično dovršene entuzijatističke muzike. Radili smo ga oko dve godine u improvizovanim studijima i dobili smo jako dobar zvuk i dobru i iskrenu energiju. Na putu smo…

Jednom prilikom si pomenuo da “priča na ovom albumu treba da podseća na gitarsku muziku ’90-tih” na kojoj si odrastao. Imajući u vidu i naziv diska, kakvo mesto ima nostalgija na ovom albumu? Da li gitarski momenat ima određenu ulogu u konceptu albuma ili ste se samo malo uželeli takve svirke?

N: Željeli smo napraviti album koji zvuči bendovski. Nas je dvojica i sami sviramo sve instrumente, tako da je teško realizovati aranžmane. Ja sam sjeo za svoj matični instrument, bubnjeve, a i zasvirao sam dugo željenu gitaru, a Leo je počeo otkrivati svoje vokalne kapacitete i shvatio je da ipak nema predebele prste za sint. Nostalgija je prisutna u vidu podsjetnika.
U epidemiji takozvane elektronske muzike (a sve je danas elektronsko i digitalno), pravi zvuk i energija su zakržljali. Velika je razlika kad staneš pred veliko pojačalo i opališ rif i osjetiš zrak iz zvučnika kako te udara i kad si priključen na neku softversku simulaciju. To se i na snimku čuje. Drugi vid nostalgije leži u omotu koji je dizajnirao Sandro Drinovac, koji je našu muziku doživio kao nostalgičnu. Spomenik Sutjeska koji je na omotu, je podsjetnik istorije duge 50 godina, koju smo u Jugoslaviji dijelili kao zajedničku religiju. Istorija koja danas stoji zaboravljena.

Vaša muzika je zanimljiv spoj elektronske, gitarske, čuju se uticaji shoegaze bendova kao i opersko pevanje… Da li i u kojoj meri muzika koju slušate utiče na Basheskiu?

N: Sva muzika koju slušamo utiče na muziku koju pravimo. Mislim da je umjetnost stvar kolektiva i da je prirodno da se nadograđuje i mijenja.

Na albumu imate dosta saradnika. Da li će oni gostovati na vašem koncertu na “Danima Sarajeva”?

N: Ne, na ovom albumu imamo par gostiju, i neće sa nama svirati, jer iz prijašnjih iskustava odlučili smo da ostanemo samo nas dvojica. Lakše se dogovoriti u dvoje, nego u 20.

Koncert u Beogradu biće prva prilika da promovišete novi album. Sa kakvim osećanjima i očekivanjima dolazite u Beograd?

N: Navikli smo da ne očekujemo puno, ali svakako nam je drago nastupiti i predstaviti se beogradskoj publici. Mislim da ima šta da pokažemo.

Kakav, po vašem mišljenju, može biti značaj festivala “Dani Sarajeva”?

N: Entuzijazam je super stvar. Politika nije. Teško je biti objektivan, a još teže prognozirati rezultat ovog simboličnog festivala. Nisam pametan… Postojimo mi koji želimo da nam svima bude dobro, a postoje i oni drugi. Teško je biti pametan nakon svega. Nadam se dobroj svirci i dobroj publici. I miru u svijetu.

razgovarao i u žurbi pisao Dušan Lopušina / “Dani Sarajeva” magazin, maj 2010.

UŽIVANJE U ŽIVOTU

Fascinirana usmenom tradicijom Bosne i Hercegovine, Amira Medunjanin je odlučila da se posveti stvaranju jedinstvenog izraza u sevdahu. Njeno pronalaženje novih konteksta i formi u okviru stotinama godina stare tradicije sevdaha potvrdio je i muzički novinar i autor Gart Kortrajt, koji ju je nazvao “bosanskom Bili Holidej”.

Nakon gostovanja na albumu Mostar Sevdah Reunion-a “A secret gate”, Amira 2005. godine snima svoj prvi album “Rosa”, koji dobija odlične recenzije u Velikoj Britaniji i širom Evrope, pojavljujući se na mnogim listama “albuma godine”. Aprila 2009. godine Amira je izdala “Live” album, snimak koncerta na sarajevskom Jazz Festu. Istovremeno, objavila je drugi album “Zumra”, nastao u saradnji sa Merimom Ključo, svetski poznatom harmonikašicom. Ovaj album predstavlja inovativni pristup muzičkoj tradiciji BiH, Srbije i Makedonije.

Na „Danima Sarajeva“ nastupiće u pratnji svetski poznatog džez pijaniste Bojana Zulfikarpašića. Kada su prvi put nastupili kao duet u okviru muzičkog događaja “Xenophonia” proleća 2009. u Sarajevu, Amira i Bojan oduševili su i publiku i kritiku. Tada su, osim sevdalinki izveli i nekoliko tradicionalnih makedonskih pesama.

Od 2002. kad ste počeli da se bavite muzikom, do danas, obišli ste mnoge svetske bine, objavili više albuma, sarađivali sa svetski poznatim muzičarima. Kako ste se prvi put zainteresovali za sevdah?

Zaista, mislim da sam na neki način privilegovana, jer pripadam generaciji koja je svoje djetinjstvo provela u zlatno doba, kada je Sevdah bio na vrhuncu popularnosti u ‘70-im godinama prošlog vijeka. Bilo je inspirativno otkrivati jedan novi svijet uz tu divnu poetiku i fantastične izvođače koji su posjedovali nevjerojatnu lakoću u interpretiranju pjesama, a koji su u isto vrijeme učili generacije mladih ljudi da vjeruju u fundamentalne stvari u životu. U to vrijeme, majka me je usadila ljubav prema sevdalinci, uostalom ona je i krivac što se danas bavim ovim divnim poslom.

Koliko danas, u moru raznolikih modernih žanrova i izvođača koji traže nove načine da zainteresuju publiku, sevdalinke koje čuvaju stari duh Bosne i Hercegovine komuniciraju sa publikom, posebno mladima?

Kada govorimo o 21. vijeku, sve je postavljeno naopako. Vi ste spomenuli žanrove koji se prije svega dobro marketinški i ekonomski osmisle, ovisno o tome koje su ciljne grupe u pitanju, da bi privukli konzumente koji slijepo slijede trendove. U današnje vrijeme vrlo malo spontanosti i improvizacije se može vidjeti u umjetnosti. Velika muzička mašinerija dozvoljava slobodu muzičarima u manjim dozama i u određenim trenutcima. Smatram potpuno nepotrebnim da se osmišljavaju novi žanrovi kako bi se obezbjedila budućnost muzičkih kompanija i određenih pojedinaca, iako u većini slučajeva ti muzički pravci apsolutno nemaju smisla. Masovna proizvodnja, fenomen replikanata, klonova, nazovite ih kako hoćete, sužavaju prostor umjetnicima koji se isključivo bave umjetnošću radi umjetnosti. To govorim iz iskustva, jer mnogi moji prijatelji muku muče da otvore vrata, mala ili velika, kako bi čuli za njih i ako ništa potvrdili kvalitet ili barem shvatili da to što rade nije dovoljno dobro za ovo vrijeme.

Što se tiče medija, vrlo je teško dobiti bilo kakav manevarski prostor. Mediji su uvijek okrenuti ka nečem “interesantnijem”. Potražnja za svježim instant informacijama iz recimo svijeta poznatih, koje uglavnom graniče sa ekstremnim situacijama, je neuporedivo veća nego uradak nekog umjetnika koji je proveo godine u istraživanju, pripremi i realizaciji nekog projekta od značaja za širu društvenu zajednicu. Ali, i to će proći, kvalitet uvijek prevlada, u to ne sumnjam.

Drago mi je što se na nastupima uvijek ponovno iznenadim sa pozitivnom reakcijom publike i njihovim različitim viđenjima, mišljenjima, osjećanjima i zaključcima i to je ono što me interesuje. Ma neka je i pet ljudi u publici, sasvim je dovoljno za interakciju i uspostavljanje čvrste veze između nas koja pruža dovoljno emocija da se čovjek istopi, izgori ili zaledi, a u suštini je vrlo jednostavno, obostrano uživanje u životu. Na koncerte uglavnom dolaze samosvjesni mladići i djevojke i sretna sam što imam priliku upoznati i popričati sa publikom koja voli isto što i ja. A da ne govorimo o njihovom poznavanju izvorne muzike. Iznenađujuće je koliko su upoznati sa istorijom i kulturnim naslijeđem.

Kako ste se zainteresovali i za makedonske i srpske pesme? Šta povezuje pesme iz BiH, Srbije i Makedonije?

Kada živite u zajednici sa toliko naroda i narodnosti, kada obogaćujete svoje bivstovanje sa učenjem o različitim kulturama, tradiciji i običajima, kada shvatite da je svijet oko vas mnogo ljepši i puniji ako imate sreću upoznati ljude iz različitih podneblja, kada shvatite da je to jedini mogući način kvalitetnog življenja i kada otvorite svoje srce onda nije teško shvatiti odakle potreba za takvim muzičkim izrazom. Ne smije biti predrasuda jer nas to udaljava od nas samih i ograničava da radimo što god nam padne na pamet. Moj izbor se prije svega bazirao na uporedbi i sličnostima u senzibilitetu, poetici i u mnogim slučajevima tajnovitim porukama koji su ljudi nekada davno ostavili kao njihov pečat za generacije koje će doći. Mnogi bi rekli ništa mudro, ali mislim da je sevdalinka dobar primjer koliko je važna realna percepcija i želja da njegujemo baštinu naroda iz kojem pripadamo.

Kako je došlo do saradnje sa Bojanom Zulfikarpašićem? Na koji način Vas je on inspirisao i kako bi opisali “neosevdazz” koji je nastao tom prilikom?

Uh, to je lagano pitanje, imate li kakvo teže? Naravno, šalim se, ali prije svega moram reći da bi bila osiromašena za jedno predivno iskustvo. Ne samo da je g-din Zulfikarpašić veliki umjetnik, nego je izuzetan čovjek. Upoznali smo se na sugestiju direktora izdavačke kuće „Gramofon” iz Sarajeva i u njegovoj organizacjij na festivalu „Xenophonia” održali smo zajednički koncert. Potom je saradnja nastavljena turnejom po BiH. A kada govorimo o inspiraciji, sve je do slobode. Koliko prostora se otvori, toliko inspiracija može da profunkcioniše. Jazz i sevdah su potpuno različiti, ali jedna stvar im je zajednička a to je improvizacija. Vjerujte mi da još nismo otvorili tu stranicu kako treba. Bojan je osebujan umjetnik i njegove ideje su jedinstvene, kao i njegov pristup tradiciji, što ga čini još bogatijim. Možda odgovarajuća riječ za našu saradnju je lakoća, a kada je takva situacija onda granice ne postoje.

Sarađivali ste i sa mnogim drugim svetski poznatim muzičarima. Koliko i na koje načine su uticali na Vaš izraz?

Pa ne sa mnogim, ali imala sam priliku raditi sa jakim kreativcima, ako tako mogu reći. Koliko čovjeku malo treba da bude zadovoljan? Nekada tri note odsvirane u pravom momentu vas pomjere s mjesta. A ako imate priliku biti na pozornici s tim ljudima, onda puno takvih nezaboravnih momenata postaju dio vašeg bića i naravno da utiču i na razvoj ličnog izražaja u isto vrijeme. Ma, nekada je dovoljno i da razgovaramo o stvarima nevezanim za muziku i opet bljesne neka slika, neki svijet, neka forma što se pretoči u nešto lijepo, neočekivano.

World music je sve popularniji na globalnom nivou… Mislite li da sevdalinke mogu postati popularne koliko su trenutno kubanska ili fado muzika?

World music je žanr koji još uvijek nije podložan kompromisima. Daje priliku i malim zemljama da promoviraju postignuća svojih umjetnika i da predstave svoj kulturni identitet na najbolji mogući način. Muzika je univerzalan jezik i nema tu puno priče. Ali kada vas nešto zaintrigira onda hoćete da znate sve o tome.
Ja sam i prije pojave Buena Vista Social Club u režiji Ry Cooder-a ili Marize i nove postave fadista, slušala kubansku muziku i fado. Iskreno nisam bila iznenađena njihovim globalnim uspjehom. Kada se samo sjetim Amalie Rodrigues, žene nevjerovatne ljepote i snage u umjetničkom izrazu, onda popularnost fadista dođe kao neka normalna stvar u današnje vrijeme.
Što se tiče sevdalinke, potreban je određeni period da se ljudi upoznaju i shvate o čemu je riječ. Na kraju prošlog vijeka, Mostar Sevdah Reunion je krenuo i otvorio vrata sevdalinkama na world music sceni, a znate, kada probijate led onda vam treba mnogo snage i strpljenja, a i vremena. Koliko ja mogu primjetiti sevdah je prilično dobro shvaćen među kritičarima i muzičkim radnicima, dok je za širu publiku potreban veći broj nastupa i direktan pristup.

Dosta ste nastupali u inostranstvu, gde ste ostvarili veliki uspeh. Kakve su reakcije publike u inostranstvu, obzirom na jezičku barijeru? Mnogi kažu da kod sevdaha ta barijera zapravo ne postoji.

Ja ne vjerujem u ograde, zidove, barijere ili bilo kakve vrste ograničenja. Uvijek postoji odgovarajući pristup i komunikacija nikada do sada nije bila problem. Ovaj žanr je zaista specifičan i publika Zapadne Evrope je veoma otvorena za interesantne, neobične i kvalitetne umjetnike, ali u isto vrijeme su veoma zahtjevni, naslušani i ne možete ih prevariti.
Međutim, na nastupu kada s pozornice krenu emocije i kada osjetim energiju od publike, onda u stvari vidite da nije bitno da li se koncert održava u Švedskoj ili Danskoj ili je koncert pred domaćom publikom u Bosni i Hercegovini.

Šta vas čeka nakon “Dana Sarajeva”? Planirate li snimanje albuma sa Bojanom Zulfikarpašićem?

U narednom periodu me očekuje puno posla i puno putovanja. Trenutno sam zauzeta sa promocijom novog albuma “Zumra” koji smo zajedničkim snagama uradile Merima Ključo i ja. Obje smo uložile puno rada i truda u ovaj projekat tokom prethodne dvije godine. Prošle godine je album objavljen u Bosni i Hercegovini od strane izdavačke kuće „Gramofon“, da bi se prije mjesec dana pojavio u Velikoj Britaniji za izdavačku kuću „Harmonia Mundi”. Ono što mogu reći za album, ako mi dozvolite, je da predstavlja neobičan spoj samo dva instrumenta (suhi glas i harmonika). Virtuoz kao što je Merima Ključo je uradila nevjerovatan posao na CD-u, što je zaista doprinijelo da se otvori neka druga dimenzija u tumačenju i doživljavanju sevdalinke kao muzičko-poetske forme iz pozicije žene u 21. vijeku.
Album planiram raditi u dogledno vrijeme i nadam se nastavku saradnje, sve ovisi o većem broju faktora: slobodni termini, učešće drugih muzičara, mojim obavezama…

Ovo je Vaš prvi dolazak u Beograd, i prvi nastup… Kakva su Vaša osećanja i očekivanja pred prvi susret sa Beogradom i ovdašnjom publikom?

Znate, nedavno sam se upoznala s g-đom Biljom Krstić koja je gostovala na državnoj televiziji Bosne i Hercegovine. Zaista sam uživala u razgovoru koji zbog nedostatka vremena nismo završili. Nadam se da ćemo isti nastaviti i završiti ovom prilikom.
Na press konferenciji održanoj u Sarajevu povodom predstavljanja predstojeće manifestacije, rekla sam da će mi biti drago nastupati, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj saradnji i promovisati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, uživamo i prisjetimo nekih starih lijepih pjesama i na kraju krajeva da se ispričamo.

razgovarao, pa u žurbi pisao Dušan Lopušina / “Dani Sarajeva” magazin, maj 2010.

ANTRFILE
Amira Medunjanin će na „Danima Sarajeva“ nastupiti u pratnji pijaniste Bojana Zulfikarpašića.
Višestruko nagrađivani džez pijanista Bojan Zulfikarpašić rođen je u Beogradu 1968. godine. Počeo je da svira klavir kao petogodišnjak. Godine 1989. dobio je nagradu kao Najbolji mladi džez muzičar Jugoslavije. Bojan odlazi u Francusku, gde sa gitaristom Noelom Akšoteom nastupa u većini pariskih barova i klubova. Kao pijanista kvarteta Marka Buronfosea, Bojan dobija nagradu za najboljeg solistu na ’Concours de la Défense’ i primećuju ga neka od najvećih imena francuskog džeza.
Već 1991. sa čuvenim basistom Anrijem Teksijerom i njegovim Azur kvartetom obilazi velike bine u Francuskoj, Evropi i širom sveta. Svojim posebnim jezikom, sačinjenim od zrelog džez vokabulara i suptilno doziranih folklornih uticaja Balkana, Zulfikarpašić ostavlja neobrisiv trag u svim grupama u kojim svira.

Godine 1993. Bojan objavljuje prvi album svog “Bojan Z kvarteta”. Godine 1999, njegov multietnički projekat “Koreni” uključio je osam muzičara sa različitih horizonata – alžirskog perkusionistu Karima Ziada, turskog svirača tradicionalnog instrumenta nej Kudsija Ergunera, makedonskog gitaristu Vlatka Stefanovskog i stare prijatelje iz Beograda, bas gitariste Predraga Revisina i Vojina Draskocija.

Bojan 2001. godine snima međunarodno priznat CD “Solobsession”. Ovaj album potvrđuje njegov status džez pijaniste koji ne podseća ni na jednog drugog.

Naredne godine Bojan Zulfikarpašić dobija titulu Viteza reda umetnosti i pisma (Chevalier de l’ordre des Arts et des Lettres) od francuske vlade i nagradu “Đango Rajnhart” (“Prix Django Reinhardt”) za muzičara godine, od Francuske džez akademije.
Godine 2005. Bojan dobija evropsku džez nagradu “Hans Koler” (Hans Koller), kao najbolji evropski džez umetnik. Njegovo naredno izdanje “Ksenofonija” dobija nagradu “Les victoires du jazz 2007”, za najbolji album godine.
Album njegovog poslednjeg projekta “Tetrabend” (sa bruklinskim trombonistom Džošom Rozmanom, londonskim bubnjarem Sebom Rohfordom i basistom Rutom Golerom) izašao je oktobra 2009. godine za kuću Universal Jazz France.

POZORIŠNI OBRAČUN SA STVARNOŠĆU

Predstava „Ovo je Jonesko, budalo“ inspirisana je manje poznatim dramskim delima Ežena Joneskoa (“Pozdravi”, “Masakrarije”, “Čovek s koferima”, “Putovanje u svet mrtvih” i “Vikont”). Iako preferira jezik fizičkog teatra, predstava je odraz duhovne i moralne svesti mladih ljudi i direktno govori o problemima celokupnog društva. Aktuelna, neugodna, mučna, bolna, iskrena, uverljiva, snažna i vrlo glasna…

Scenaristkinja i dramaturkinja Dubravka Zrnčić Kulenović ističe da se Jonesko u svojim manje poznatim komadima obračunavao sa svim vidovima represije, ukidanja slobode, prava na život i slobodno izgovorenu reč – generalno pokušajima umanjenja značaja ljudskog dostojanstva.

“Tragajući za takvim nepoznatim tekstovima, otvorio nam se prostor za angažiranu predstavu koju smo nazvali ‘Ovo je Jonesko, budalo’, komentirajući time gradski duh Sarajeva, ironijski izuzetno pametan i mudar, koji se očituje u grafitima. Nažalost, kao što zamire ta urbanost grada, tako zamiru i grafiti. Stoga je ovaj naslov poticaj da razmislimo o vrijednostima naše kulture i kulturnog identiteta koji, nažalost, nestaje”, naglasila je ona i dodala da je naziv predstave u vezi sa dobro poznatim sarajevskim grafitom “Ovo je pošta, budalo”.
Komad je preveden na jezik tela i fizički teatar, a iznosi ga mladi ansambl čijim je članovima pružena prilika da prokomentarišu vreme u kojem žive.

“Ako teatar šuti, onda je ‘mrtav’ jednako i za publiku i za stvaraoce. A šutnja je, ne samo nemoralna, nego nije dostojna čovjeka. Šutjeti, ne govoriti iskreno, znači zapasti u ropstvo, svjesno prihvatiti sopstvenu odluku da ne budemo ljudi. Kako Sarajevski ratni teatar (SARTR) ima izuzetnu priliku da veći dio ansambla čine mladi glumci, započeli smo kreativni proces u kojem su, kroz glumačku improvizaciju i istraživanje govora tijela, svi oni dobili mogućnost slobodnog izražavanja i iskazivanja svog ličnog mišljenja i stava. I tako se uspostavila korespondencija sa piscem. Jonesko postavlja pitanja ‘Ko smo u ovom svijetu? Kako smo’, upozorava da je život uzbudljiv dok postoji upitanost, te da se brzo umorimo i prestajemo se pitati. A glumci nisu zamoreni, oni snažno i glasno žive svoj scenski život, pitaju se ‘Dokle? Znamo li kako? Čega se bojimo?’”, kaže Zrnčić-Kulenović.

Režiju, scenski pokret i kostimografiju predstave potpisuje Ferid Karajica, iskusni reditelj, glumac i autor scenskog pokreta, profesor beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti.

“U kontaktu sa šest mladih glumaca SARTR-a zanimalo me je da pravim predstavu koja je generacijski u vezi sa problemima koji se njih tiču, i u vezi sa njihovom željom da pozorišno razgovaraju sa svojom stvarnošću. Odabrao sam tekst „Pozdravi“ Ežena Joneskoa, i problem komunikacije koji ovaj tekst nudi – koliko se danas zaista ljudi pozdravljaju i na koji način i šta to znači, koji su pozdravi promašeni, koji su istiniti, važni, željeni, koji su konvencija… Sve se danas skratilo u komunikaciji, sad imamo sms poruke, jezik kompjutera, smajlije, preko kojih mnogi razgovaraju… Komunikacija sa mladim glumcima i glumicama je bila vrlo iskrena. Ispitujući šta je domen naše stvarnosti, svakodnevnice, došli smo do raznih uzroka koji proizvode određenu vrstu odnosa, i oni su počeli da prizivaju neke manje poznate tekstova Joneskoa“, objašnjava Karajica.

„Radi se o kompilaciji tekstova koji su strukturirani u novu scenarističku formu s namjerom da Teatar prekine svoju šutnju i iskoristi gotovo zaboravljeni krik pisca kao upozorenje i nama i gledateljima da razmislimo, da nam ne bude svejedno, da se pokrenemo, glasno reagiramo i učinimo sve u smijeru očuvanja dostojanstva ljudskog življenja“, kaže Zrnčić-Kulenović.

Karajica naglašava da se ’sve zajedno uklopilo u joneskovsku stvarnost’:
„U pitanju je jedno malo drugačije i životnije tumačenje apsurda, koji je trenutno bitan momenat našeg življenja. Improvizujući, došli smo do nekih rešenja koja su neverbalna, plesna, do jezika koji je bliži mladom svetu, dramaturgije koja je bliža formatu video klipa… Tako da je predstava čudan spoj verbalnog i neverbalnog. Važnija mi je bila ta mlada glumačka ekipa i njihov doživljaj stvarnosti nego Jonesko, jer se samo poklopilo da su njegovi tekstovi upotrebljivi. Veliku pomoć sam imao od Dubravke Zrnčić-Kulenović, koja je pronalazila delove teksta, pratila probe, naše impulse, potrebe. Problemi su bili povod za predstavu, a ne sam Jonesko. Ova je predstava pravljena za pretežno mlađu publiku, koja možda ne zna da artikuliše najbolje probleme sa kojim živi… U predstavi, zahvaljujući glumcima, mladi su opomenuti na probleme koji su tu, i sa kojima se možda treba razračunati. Mi ne nudimo recepte na koji način to treba uraditi, samo smo pokušali da postavili pitanja”.

Zrnčić-Kulenović napominje da SARTR naslovom predstave želi da afirmiše i kulturni identitet Sarajeva kao svog grada, koji je sve manje prepoznatljiv po svojoj urbanoj kulturi, lucidnoj duhovitosti, kritičkoj opservaciji i umetnosti grafita.
“Htjeli smo samo poterati onaj čuveni sarajevski prkos sumnjajući da se počeo gubiti”, naglašava ona.

“Taj urbani, duhoviti i prkosni duh Sarajeva jeste činjenica koju svi poznajemo, i jedan je od aduta tog grada, kao što je i beogradski adut otvorenost, šarm, humor. Sarajevski duh ne bih preterano mistifikovao niti glorifikovao, ali je pitanje koliko je on sad zapreten, nedovoljno oslobođen, ili se sklonio u stranu, nešto ga sprečava da se pokaže u značajnijem obliku… Sigurno postoji i dalje, ali možda u ovom trenutku nije tako prkosan i superioran kao što je nekad bio, pa ga treba malo bocnuti, da se pojavi. Ne bih da izigravam eksperta za tu temu, mrzim da budem površan, a ne bih ni da raspredam previše o mom nostalgičnom osećaju… Pola života proveo sam u Sarajevu, pola u Beogradu. Podjednako dobro se osećam u oba grada, vrlo su slični. Ja sam sada samo vrlo dobronameran posmatrač i slušač. Nisam pozvan da prosuđujem niti da nudim bilo kakve recepte i odgovore, nemam ih. Ti mladi ljudi iz Sarajeva i ja smo se usudili da ovom predstavom postavimo neka pitanja i na tome se moj angažman oko stvarnosti Sarajeva na najpošteniji način završio. Predstava je rađena pošteno, a njen rezultat je zaista ono što glumci, Dubravka i ja na tu temu možemo najbolje da kažemo … Bolje od toga trenutno ne znamo”, ističe Ferid Karajica.

On dodaje da ga mlada glumačka ekipa nije mnogo iznenadila svojim komentarom vremena u kojem žive, jer stalno radi sa mladima.
“Problemi mladih u Beogradu i Sarajevu su slični. Deo tih problema u Sarajevu izgleda značajnije, jer se u Beogradu brzinom življenja dostigne određeni stepen mimikrije, pa problemi nisu na prvi pogled tako vidljivi. Ali, ti problemi nisu samo u vezi sa ovim regionom, već su i globalni, oni su između ostalog i tekovina ove tehnološke revolucije, koja ne znam gde će nas odvesti”, kaže Karajica.

“Radujem se ovogodišnjim ‘Danima Sarajeva’. Vrlo sam sretan i zahvalan što festival postoji, i kao Beograđanin i kao Sarajlija, zbog prostora razmene dva grada. Dosta ljudi u oba grada su u stalnoj vezi, koja ovom manifestacijom dobija određenu pojavnost. Najvažnije od svega je zapravo što će mladi ljudi, koji su geografski vrlo blizu, moći da se nađu, upoznaju, zaljubljuju, putuju… Nadam se da će taj mladi svet znati u budućnosti da razgovara bolje od prethodnih generacija”, zaključuje Ferid Karajica.

Dušan Lopušina / “Dani Sarajeva” magazin, maj 2010.

05/06/2009

Mind on Textile

MIND ON TEXTILE

When it comes to fashion and dressing up, Belgraders tend to take it seriously – having the right brand of clothes seems like a pivotal ingredient in presenting oneself to the public. When capitol’s „Zara“ store opened two years ago, it instantly made a world record for number of sold items. In its first three days of work, 10.000 people passed through the store, and made it the best-selling among 830 branches of that fashion house around the globe. Knez Mihajlova street is becoming a sort of boutique district – prominent writers and journalists have recently risen their voice against closing down of old „Prosveta“ bookstore in the city center, pointing out that it will probably be replaced by „some brand-name boutique“.

The right clothes can speak volumes on one’s identity. But what if you’re intent on making a certain unique statement with your outfit, and you can’t find appropriate clothes among brand-names that all look alike? Or your wallet’s intent is to promptly shut youModa-za-poneti up when you wish to have something peculiar and more personal?

Besides fancy boutiques and thrift, second hand shops, Belgrade has recently seen more and more stores popping up, with unique clothes done by young local designers. These creative couturiers rarely have an opportunity to present their work. One of the ways to see and buy their articles was recent „Moda za poneti“ event („Take-away fashion“), which promotes domestic authors and gives them a chance to get in touch with wider audience, show their creations, and start cooperating with designers from other countries. „Moda za poneti“ is carried out by organization „Kulturni front“, dedicated to finding interesting young authors who can represent local design scene. In May 2008, this show attracted many people, and even had international character – Olivia Glebbeek, visual artist from Amsterdam, worked together with young Serbian designer Magdalena Klašnja and they presented an interesting collection of garments with original cut and printings on the drapery. Their items were sold out, as well as articles of other young authors. Large number of visitors confirmed the fact that there is great interest for domestic design.

- Unfortunately, young designers’ scene in Serbia is in shadow, because most people here are solely interested in buying clothes from well-known, popular fashion houses. „Moda za poneti” event is a great example of promoting non-established couturiers, – remarks Natalija Dabić, young designer and participant of this event, – But, of course there are people who are not slaves to fashion brands, and are not afraid of experimenting, dressing up in interesting, different garments which are much more free and original than articles offered by well-known companies.

Natalija is a graduate of Faculty of Applied Arts in Belgrade. She started designing clothes in 2004, when she decided to present clothes on Belgrade’s Days of design, which she was making only for herself  beforehand. Since then, she had numerous exhibitions and own fashion shows in Serbia and abroad, exhibiting her clothes design, but also paintings, illustrations and drawings. Natalija observes that Belgrade definitely needs more shops with unique clothes, that would promote young designers.

– “Kulturni front” organization is successful in fixing this problem, but young designers here have problems when trying to put their work into the market. I think that clothes production is a totally excluded possibility for them, because our textile industry is functioning poorly. When I design, I don’t think about the selling potential of my work, nor will someone get interested. I just do it because I love it, and thus I’m not interested in fashion industry, nor Fashion Weeks where everyone can get promoted, depending on how much did he or she pay for that, – says Natalija Dabić.

Designed by Natalija Dabic, photo by Sasa Preradovic2Together with a friend Marija Bogdanović, she has exhibited dresses and drawings inspired by magnolia tree in Belgrade’s SKC this year.

- We were both inspired by magnolia tree that blossoms in the snow. My design is often inspired by different things, trees, music, films. With it, I try to realize my deepest impressions, – says Natalija.

Material is also an influence to her work on garment design. She likes using cotton or silk, and recently she started making felt, a material which she finds interesting for creating clothing details, especially for winter garments. Felt is very popular in Scandinavian countries, where she has learned how to make it, and it’s getting more noted in the work of Serbian younger fashion designers.

- I did felt details for winter skirts, created by people in “Fish and Chips”, an informal group of designers, gathered around an idea of how fashion should look in Belgrade, – says Natalija Dabić.

Natalija is selling her articles on her own, or through “Moda za poneti” show.

Branka Popov, young costume designer, relies on word of mouth advertisement by now. She is creating unique haute couture dresses, shoes, jewelry, and also paintings and sculptures. Her wedding dress won first place at “Sposa news” fashion show in Pula, Croatia.

- I think that Serbia doesn’t have haute couture as a category, there is no market for it, it’s just not promoted. I sold some of my works to friends and acquaintances. It’s not so easy for young designers here, – says Branka, adding that if a young couturier wants to take part in a fashion show, he or she should pay a couple of thousands of euros.

Some designers have tried out different word of mouth advertising strategies. When t-shirts with “Dechko tzar” (“Kid tsar”) logo appeared a couple of years ago, in an instant they became popular among the young in Belgrade, only relying on word of mouth. It was impossible to find them in stores, but also impossible not to see them worn by somebody in the street. One could get hold of these t-shirts only through social network of people connected to their author.

Unique t-shirts with “Volim Sijetl” (“I love Seattle”) and “3D Bioskop” (“3D Cinema”) inscriptions are created by Ivana Stojanović, Jovan Mikonjić and group of their friends. Until now, they attracted attention of many people, largely through myspace.  Ivana says that they, as creators, are mostly interested in the intimate feel that someone would have towards the t-shirt they created.

volimSijetl- I’m convinced that every being is in some way creating so-called design, when shaping his or her own environment in order to make it pleasant for him/herself. Then there is a question how much is this person conscious of this environment and esthetic potentials that it gives to us. Such a question is sometimes improper in our wider society. Because of that, we are adverting to a more conscious minority, says Ivana, and remarks that most of cool people are actually coming from not so great financial layers.

- When we take a better look, this generation has most successfully combined posh attitude with flea market culture. That diversity and general despise towards uniformity took us to presenting a style, which is inventive, and above all, it will probably be popular here in a close future, – observes Ivana Stojanović.

Talking of inscriptions on their t-shirts, Ivana says that “Volim Sijetl” is inspiring and not pretentious.

- Actually, we don’t have any kind of reference to Seattle. Except that it’s a city full of parks. The rest we’ve made up. Everything was allowed to us. By now, our plans are modest. And, if lots of people fall in love with Seattle, we’ll see what we’re going to do then, – says Ivana.

For checking out unique work of local young designers, try consulting Internet or rely on word of mouth. Also, you can pay a visit to some of the upcoming ”Moda za poneti” shows. Last one, held in big hall of Student’s Cultural Center in the end of December, presented articles which Faculty of Applied Arts students have done in workshop with two young Scandinavian designers. Together they’ve created clothes using organic materials and second hand garments. Besides them, more than 30 local authors have showed their latest works, mostly done with ecologic approach. For example, designer Vedrana Petrovska has presented jewelry that she made out of computer and telephone parts. “Fish and chips” have exhibited white cotton skirts with unique applications, done in cooperation with Natalija Dabić.

Dušan Lopušina / “White city” magazine, January 2009

Share/Bookmark//

Older Posts »

The Shocking Blue Green Theme. Blog at WordPress.com.

Follow

Get every new post delivered to your Inbox.